SIRA, ŽIVOT ALLAHOVOG POSLANIKA MUHAMMEDA S.A.V.S

Sira dolazi od arapske riječi, sara, jesiru, sejren, što znači putovati. Putovati kroz nečiji život, slijediti njegove stope. Riječ sira koristi se samo za životopis poslanika Muhammeda s.a.v.s., iako se može koristiti za bilo koga.

04.07.2019.

11. ROĐENJE MUHAMMEDA S.A.V.S.

      O roditeljima Muhammeda s.a.v.s. imamo jako malo informacija iz više razloga.
      Kao prvo, oboje su živjeli vrlo kratko. Oboje su umrli, najvjerovatnije, u svojim ranim dvadesetim.
      Drugo, oboje su umrli prije nego što je Poslanik s.a.v.s. postao Poslanik.
      Treće, kada je Poslanik s.a.v.s. dobio objavu, oni su već bili mrtvi 30-40 godina. Kada je islam postao jak i stabilan, niko se nije sjećao tih prošlih dana.
      Mekanski period trajao je 53 godine, 40 prije objave i 13 sa objavom.
      Medinski period trajao je 10 godina.
      Ako bi historiju Meke i Medine uporedili, pisana historija Medine bi bila makar tri puta veća od historije Meke, iako je mekanski period puno duži.
      Kada je islam postao jak i zajednica se stabilizirala, narod je imao vremena, mogao je pisati, sjećati se, dok su muslimani u Meki bili zlostavljani i mučeni, nije bilo vremena za historiju. Ako nisu zapisane informacije o životu Poslanika s.a.v.s. iz tog perioda, šta onda možemo očekivati za informacije o životu njegovih roditelja?!
      Informacije koje imamo, ili su legende, ili priče za koje nismo sigurni da su istinite.
      Abdullah, otac Poslanika s.a.v.s., kao što znamo, sin je Abdul-Muttaliba, kojeg je on trebao žrtvovati. Odmah nakon tog događaja, Abdul-Muttalib je odlučio oženiti Abdullaha. Prema neki predajama, bilo mu je 18 godina, a po nekim 20-25 godina. U svakom slučaju, bio je mladić.
      Abdul-Muttalib izabrao je za njega kćerku vođe plemena Benu Zuhra, koje je bilo jedno od plemena Kurejšija. Zaprosio Aminu bint Vehab u ime Abdullaha. To se desilo u vremenu kada se sa karavanima kreće na put za Siriju. Vehab je prihvatio ponudu, pa su se vjenčali nekoliko dana prije polaska karavane. Kaže se da su zajedno proveli 4-5 dana.
      Abdullah je nakon tih par dana provedenih sa Aminom otišao sa karavanom za Siriju.
      Postoje i priče koje ne smeta spomenuti, iako za njih nemamo dokaze da su istinite.
      Kažu da je Abdullah imao lice koje je svijetlilo nurom. Bio je lijep i zgodan mladić. Sve djevojke Kurejšija su se željele udati za njega. Dosta njih su mu na različite načine pokazivale svoju zainteresiranost. Odgovorio bi im da mora poštovati odluku oca. Kada je oženio Aminu, sve te djevojke prestale su se zanimati za njega. On se upitao, zašto? Odgovorile su mu da više ne posjeduje nur na licu, što bi značilo da se ta svjetlost prenijela na njegovog sina Muhammeda s.a.v.s., koji je već bio u utrobi majke Amine.
      Na povratku iz Sirije, razbolio se. Njegova bolest usporila je karavan. Pri ulasku u Jesrib (Medina), rekao je karavani da nastavi put prema Meki, a da on ima familiju tu u plemenu Benu Nedžar, pa će ostati kod njih dok ne ozdravi.
      Amina je s nestrpljenjem očekivala povratak karavane, da mužu prenese lijepu vijest da je trudna. Rečeno joj je da je bolestan, da je ostao u Jesribu i da će doći za par sedmica. Nažalost, naredna vijest je bila da je umro. Niko ne zna gdje je ukopan, tako da je Amina ostala vrlo mlada udovica.
      Poslanik s.a.v.s. rođen je u poznatoj godini, Godini slona. Rečeno nam je da je rođen 12. rebiu-l-evvela. Ovo je najviše korišteni datum, iako naše prve knjige historije navode više različitih datuma. Ne postoji koncenzus među učenjacima kojeg datuma se Poslanik s.a.v.s. rodio.
      Ono što sigurno znamo jeste ono što nam je Poslanik s.a.v.s. rekao.
      U Sahih Muslim, čovjek je upitao Poslanika s.a.v.s.:
      „Zašto postiš svaki ponedjeljak?“
      Poslanik mu je odgovorio:
      „To je dan u kome sam se rodio i to je dan u kome mi je došla Objava.“
      Postoje i neke predaje koje spominju i godinu rođenja Muhammeda s.a.v.s.
      Osman ibn Affan upitao je jednog od najstarijih Kurejšija, Kubasa ibn Ešjema, poslije smrti Poslanika s.a.v.s.:
      „Ko je veći, (misleći na godine), ti ili Poslanik s.a.v.s.?“
      Pa mu je odgovorio:
      „Poslanik s.a.v.s. je veći, (misleći na poziciju), ali ja sam stariji. Poslanik je rođen u Godini slona. A ja se sjećam da me je majka, kao dječaka vodila da vidim ostatke tog događaja.“
      Još jedan od ashaba, Suvejd ibn Gafla je upitan kada je rođen?
      Pa je odgovorio:
      „Ja i Poslanik s.a.v.s. smo rođeni iste godine, a to je bilo u Godini slona.“
      Postoje još neke kombinacije da je Poslanik s.a.v.s. rođen 10 godina prije ili poslije, ali najviše učenjaka se slaže da je to bilo u Godini slona.
      Već smo govorili da Arapi nisu imali klasični kalendar, nego su se događaji vezali za druge, veće događaje. Godina suše, Godina slona..., pa bi bilo, dvije godine prije ili poslije tog događaja, dok se ne desi neki novi veliki događaj. Tako se računalo sve dok Omer r.a. nije uveo lunarni hidžretski kalendar, koji mi i danas koristimo, dajući tim činom Arapima odlike nacije.
      Ono u što smo sigurni jeste da se rodio u Godini slona i u ponedjeljak.
      Precizirati kada je tačno bila Godina slona je teško. Ne postoje hronološki zapisi, ni neki zapisi iz Abesinije, ali povezujući činjenice, većina historičara kažu da je to bilo 570. godine kršćanske ere.
      Kako izračunati mjesec i datum?
      Ako pogledamo dvije nastarije knjige ikada napisane o Poslaniku s.a.v.s., naći ćemo različite informacije. Najpoznatija knjiga je Sira od Ibn Ishaka. On je umro 150. godine po hidžri. On kaže, bez lanca prenosilaca, da se Poslanik s.a.v.s. rodio 12. rebiu-l-evvela u Godini slona. Zbog ove informacije nam je jasno zašto se ovaj datum najviše koristi.
      Između njega i Poslanika s.a.v.s. je oko 200 godina i nije nam dao podatke od koga je dobio tu informaciju.
      Ako pogledamo drugu najstariju knjigu, Tabakatil ibn Sa'd, u njoj stoji da se Poslanik s.a.v.s. rodio u ponedjeljak i da je to bilo 10. rebiu-l-evvela. Neki kažu da se rodio 2. rebiu-l-evvela.
      Ibn Abbas isto kaže da se rodio 10. rebiu-l-evvela.
      Ibn Kesir, poznati historičar, u knjizi El-Bidaje ven-n-ihaje kaže:
      „Većina učenjaka se slaže da je Poslanik s.a.v.s. rođen u rebiu-l-evvelu, ali postoje i drugačija mišljenja. Postoje i različita mišljenja o datumu rođenja. Jedna grupa kaže da je rođen 2. rebiu-l-evvela, kao što su Ebu Ma'šer Al-Sindi, Ibn 'Abdul Barr, poznati učenjak iz Andalusije, zatim, Al-Vakili, jedan od najpoznatijih učenjaka ranog islama.“
      Znači imamo tri jaka mišljenja da se Poslanik s.a.v.s. rodio 2. rebiu-l-evvela.
      Ibn Kesir nastavlja:
      „Imamo drugo mišljenje da se rodio 8. rebiu-l-evvela. To je mišljenje Ibn Hazema, poznatog učenjaka iz Andalusije, i poznatog imama Enesa ibn Malika, zatim, Ez-Zuhrija, poznatog pisca sire i Muhammeda ibn Džubejra ibn Mu'tima.
      Treće mišljenje je da se rodio 10. rebiu-l-evvela. To tvrdi Ibn Asakir i Džafer Al-Sadik, jedan od potomaka Muhammeda s.a.v.s., koga šije smaraju jednim od 12 imama.
      Četvrto mišljenje je da se rodio 12. rebiu-l-evvela, a to je mišljenje Ibn Ishaka.“
      Ne postoji lanac prenosilaca. Ibn Kesir kaže da to jeste najrasprostranjenije mišljenje. Ovo mišljenje je bilo najzastupljenije u srednjovjekovnom islamu, a i u današnjem vremenu, dok je u ranom islamu bilo više opcija.
      Postoje još i opcije da je Poslanik s.a.v.s. rođen 17. ili 22. rebiu-l-evvela. Postoji opcija da čak nije rođen u rebiu-l- evvelu, nego u ramazanu.
      Da zaključimo, postoji preko deset različitih mišljenja u najranijim knjigama islama o tačnom datumu rođenja Muhammeda s.a.v.s. i nijedan nije potvrđen. Nijedan nema jake dokaze. Sve su samo mišljenja raznih učenjaka. I da budemo korektni, 12. rebiu-l-evvel ima naslabije dokaze. 2. 10. rebiu-l-evvel, prenose tabi'ni (druga generacija muslimana) i tabi tabi'ini (treća generacija muslimana), a 12. rebiu-l-evvel prenosi Ibn Ishak, koji je živio 200 godina poslije Poslanika s.a.v.s., bez lanca prenosilaca.
      Ako je ovo tačno, zašto je onda 12. rebiu-l-evvel najpopularniji? Vrlo jednostavno je odgovoriti; zato što je to napisao Ibn Ishak, jer većina kasnijih učenjaka kao referencu uzimaju njega. Ibn Ishak je rekao da se Poslanik s.a.v.s. rodio tog datuma i niko više nije postavljao pitanje vjerodostojnosti. Sira Ibn Ishaka jeste dobra, ali nije jedina i njegova informacija o datumu rođenja Muhammeda s.a.v.s., nema lanac prenosilaca da bi je uzimali kao tačnu.
      Drugi razlog zašto je taj datum popularan, jeste kontraverzna priča u kojoj je prvi put Poslanikov s.a.v.s. rođendan slavljen kao javni praznik, mevlud.
      Vlasti su odlučile da će to biti 12. rebui-l-evvel. I datum i praznik i običaji su se kao požar proširili cijelim carstvom.
      Prvi pisani podaci o proslavi mevluda vežu se za 517. godinu po hidžri, što znači da koncept mevluda do tada nije postojao. Proslavljanje rođendana nije nešto što je bilo u običajima islama ili Arapa. Ako uzmemo, ni naši preci nisu znali svoje datume rođenja, niti su im oni bili važni, te stvari se nisu pisale. Proslava rođendana je dio zapadne civilizacije. Prvi koji su proslavljali mevlud bili su Fatimije iz Egipta. Fatimije su grupa koja ne pripada sunetskom islamu, bili su ekstremno šijska dinastija. Potomci su Aga Hana, današnje Ismailije. Godinama su vladali Egiptom i uveli su oko 30-40 proslava. Pored raznih praznika kao što je, 10. muharrem, rođenje imama, slavili su i rođenje Muhammeda s.a.v.s.
      To je bila politička odluka, koja je odgovarala vladajućima da okupljaju narod, radi slavlja, trgovine, propagande...
      150 godina kasnije, neki od sunijskih vladara uzeli su to kao dobru ideju, pa su i oni uveli proslavu rođenja Muhammeda s.a.v.s.
      Prvo se to dogodilo u Mosulu u Iraku, oko 617. godine po hidžri. 12. rebiu-l-evvel postao je vrlo raskošan festival. Guverneri su se počeli natjecati ko će pripremiti bolju i veću proslavu. Besplatnu hranu, poklone..., ubrzo je postao nacionalni praznik. Sve je to bilo iz političkih razloga, kao što se današnji lideri takmiče pred izbore. 660. godine taj datum i takva proslava se proširila na cijelo sunijsko područje. Neki učenjaci se s time nisu slagali, neki su postavljali uvjete pod kojima se može slaviti... Međutim, običaj se širio kao poplava i nije ga bilo moguće zaustaviti.
      Taj datum, nakon svega, zaživio je u narodu, iako nije dokazanao da je tačan.
      O rođenju Muhammeda s.a.v.s. postoji puno legendi, ali samo jedna ima dokaz. Ako stvarno želimo slaviti rođenje Muhammeda s.a.v.s. trebamo to raditi na način kako je to on s.a.v.s. radio, postiti ponedjeljak. Prava ljubav se ne iskazuje jednom godišnje, ona se mora potvrđivati kontinuirano.
      Mi ne trebamo lagati da bi veličali Poslanika s.a.v.s., Allah ga je uzdigao dovoljno.
      Ono što je zanimljivo, ranije knjige o islamu imaju malo informacija, a one koje su napisane poslije, puno više. Zapitamo se odakle su došle te informacije? Ibn Ishak je prva knjiga o životu Poslanika s.a.v.s. i on kaže:
      ,,Ja sam napisao sve što sam sakupio u jednu knjigu“, a onda imamo 700 godina kasnije knjigu pet puta deblju od Ibn Ishakove.
      Postoje priče npr. da je Poslanik s.a.v.s. rođen obrezan. Kada se rodio da je odmah pao na sedždu. Kada se rodio, podigao je svoj kažiprst prema nebu i izgovorio šehadet. Sve ovo nam ne treba, jer se na osnovu toga s našom vjerom ismijavaju. Ibn Ishak nije spomenuo nijednu od ovih stvari.
      Postoji samo jedan vjerodostojan hadis koji spominje rođenje Poslanika s.a.v.s. U Musnedu Ahmeda ibn Hambela, Poslanik s.a.v.s. kaže:
      „Kada me je mati nosila, vidjela je svjetlost koja je izvirala iz nje i obasjala palače u gradu Busri u Šamu.“
      Učenjaci su pokušali dokučiti značenje hadisa, zašto Šam?
      Zato što je Šam, po našem vjerovanju, blagoslovljena zemlja. Allah u Kur'anu kaže:
      „Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili.”
      Skoro svi poslanici su vezani za taj dio Zemlje.
      Poslanik .a.v.s. je predvidio da će u Šamu uvijek biti nosioci islama. Šam je prva oblast koja je osvojena poslije osvajanja i ujedinjavanja Arabije, a Busra je, vjerovatno, prvi grad.
       Ono u što vjerujemo jeste da će Isa a.s. sići u Šamu, ne u Meku ili Medinu.
      Postoji još legendi koje govore o rođenju Poslanika s.a.v.s., koje nisu zabilježene u historiji, kao što je, da su palače kraljeva pale.
      Postoji priča koju spominje dosta učenjaka da su rođenjem Poslanika s.a.v.s. džini prestali ulaziti na veće nebo.
      Džinima je bilo dozvoljeno da ulaze na veće nebo i slušaju razgovore meleka, Allah to potvrđuje u suri Džinn.
       „I sjedili smo okolo njega po busijama da bismo što čuli, ali će onaj, ko sada prisluškuje, na zvijezdu padalicu koja vreba naići.“
      Ono što učenjaci tvrde je da su rođenjem Muhammeda s.a.v.s. nebeska vrata zatvorena, ali ispravno mišljenje je da se to dogodilo kada je postao Poslanik, silaskom Objave, to je jasno navedeno u hadisu.
      Ibn ishak spominje da je Poslanik s.a.v.s. obrezan kada je imao 7 dana, da ga je obrezao njegov djed Abdul-Muttalib i da je napravio veselje. Ova činjenica potvrđuje da knjige napisane 700 godina kasnije, u kojima piše da se rodio obrezan, nisu tačne.
      Odabrao mu je ime Muhammed, koje je bilo jedinstveno i neobično ime, niko u Meki nije se tako zvao.
      Upitali suAbdul-Muttaliba:     
      „Zašto si mu dao takvo ime, zašto mu nisi dao ime nekog od predaka?“
      Odgovorio je:
      „Želim da bude hvaljen od ljudi na Zemlji i na nebu“, što je u suštini značenje imena Muhammed.
      Neki učenjaci tvrde da je to bilo nepoznato ime za Arape. Drugi tvrde da je bilo poznato, ali nije bilo često. Drugo mišljenje izgleda pouzdanije, jer postoje ljudi čije reference koristimo, kojima je bilo ime Muhammed.
      Kada je Poslanik s.a.v.s. rođen, vijest se proširila među Kurejšijama.
      Ebu Lehebu, amidža Poslanika s.a.v.s., koji je kasnije postao neprijatelj islama, tu vijest donijela je djevojčica Suvejba, koja je bila robinja. Zbog te radosne vijesti koju mu je saopćila, Ebu Leheb ju je oslobodio ropstva.
      Postoji hadis, u Musned imam Ahmed, da je Abas r.a. vidio Ebu Leheba poslije njegove smrti u snu, da je u džehennemu kažnjen najžešćom kaznom.
      Abas ga je upitao:
      „Zar ti tvoja rodbinska veza sa Poslanikom s.a.v.s. nije pomogla?“
      Odgovorio je:
      „Ne, osim jedne stvari koju sam učinio. Kada je lijepa vijest stigla do mene da se rodio, oslobodio sam ropstva Suvejbu i zbog toga mi je dozvoljeno par kapi vode.“



03.07.2019.

10. ZAŠTO ARABIJA?

Spomenuli smo idolatriju i kako je ona počela, ali je ostao još jedan momenat koji treba spomenuti, koji je vrlo važan i demonstrira nam značenje la ilahe illallah i našu vjeru.

Ono što je važno, jeste, da su Arapi vjerovali u istog Boga kao i mi, sa istim imanom i atributima. Oni nikada nisu imali idola koji se zvao Allah, jer znali su da Allah ne može biti reprezentiran u obliku idola. Znali su da je Allah njihov Stvoritelj, Onaj koji ih opskrbljuje, Onaj koji ih obdržava.

Ako ih upitaš, ko vas je stvorio, odgovoriće ti, Allah. Ili ako ih upitaš, ko šalje kišu s neba, reći će ti, Allah. Ili ako ih upitaš, ko vas opskrbljuje hranom, reći će, Allah.
U Kur'anu Allah kaže:
„Ako ih upitaš ko je stvorio nebesa i Zemlju, sigurno će reći: „Allah“...“

Njihov paganizam nije bio sličan današnjem paganizmu, kao što je u budizmu ili hinduizmu, da je bog Buda ili Krišna. Oni će uvijek reći, Allah je naš Gospodar, ali i pored njihovog priznavanja Allaha za Gospodara nisu bili vjernici. Pripisali su Mu druga, izopačujući tako vjeru Ibrahima a.s. i Ismaila a.s.
Objašnjavali su da su idoli samo stepenice da bi se približili Allahu.

Kur'an nam objašnjava:
„Mi im se klanjamo samo da bi nas što više Allahu približili.“

Allah u Kur'anu kaže:
„Oni se, pored Allaha, klanjaju onima koji im ne mogu nauditi niti im mogu kakvu korist pribaviti, i govore: „Ovo su naši zagovornici kod Allaha“...“

Mi smo grešni da se obraćamo Allahu, a ovi idoli su bezgrešni, tako da se mi preko njih približavamo Allahu. Ovo je važno razumjeti, jer njihov širk nije odbacivanje Allaha kao Gospodara.

Danas imamo muslimane sa sličnim mentalitetom. „Ja sam previše grešan, da bih klanjao“, obraćajući se nekom drugom da se za njega moli Allahu.

Takvih primjera ima širom svijeta, a takav mentalitet je bio mentalitet predislamskih Arapa.

Da bismo pojasnili situaciju bolje, uzećemo primjer kako je nastao idol Lat, koji je bio glavni idol Taifa.

Lat je bio čovjek koji je hranio hodočasnike supom pri ulasku u Meku. Riječ za napraviti supu u arapskom je lete, lejutu. Lat je onaj koji priprema supu, to nije ime, nego zanimanje, profesija. Bio je dobar i darežljiv čovjek, pa su ga zbog dijeljenja supe prozvali Lat. Kada je umro, napravili su mu nadgrobni spomenik, mauzolej, kako bi sačuvali sjećanje na njega. Kada su napravili mauzolej, ljudi su počeli dolaziti da se mole, tražeći blagoslov. Polahko, ali sigurno, to se pretvorilo u obožavanje tog nadgrobnog spomenika, idola.

Lat nije ništa drugo, nego sveti čovjek?!

Na svijetu, pored Allaha, najviše obožavan je Isus, Isa a.s. Ko je Isus, dobar čovjek ili loš? Dobar čovjek, naravno. Jedan od najodabranijih poslanika.

Sklizavanje s pravog puta ne počinje s lošim ljudima. Satanista je jako malo, ali onih koji obožavaju Isusa pored Allaha je puno. Lahko je skliznuti s dobrim čovjekom, od zla se svi čuvaju.

Da stavimo dobrog čovjeka na veću poziciju od one koja mu pripada naša vjera zabranjuje. Nema obožavanja nikoga osim Allaha, uključujući u to i Muhammeda s.a.v.s. Nema potrebe ići preko Njega s.a.v.s. da bi se dobilo Allahovo zadovoljstvo. Allahu se direktno obraćamo. Poslanik s.a.v.s. nam je samo uzor.

Ako je Arabija bila tako loša i izopačena, zašto je Allah izabrao Arabiju? Zašto nije izabrao Rim, Perziju kao drevnu civilizaciju? Zašto pjeskovitu Arabiju, koja nije imala ni civilizaciju ni svetu knjigu..., pa čak ni uspostavljenu državu?

Postoji mnogo mudrosti koje možemo izvući iz ovoga.

Prvo, Arabija se nalazila između dvije izvanredne sile, između Sasinida i Bizantije. Ratovi su se između njih vodili 400 godina na području današnje Sirije. Arabija je bila između, graničila je s njima ali je na neki način bila i odvojena. Dolaskom Poslanika s.a.v.s., u periodu od 30-40 godina oba ova carstva su bila osvojena. Da je Arabija bila daleka Kina, teško bi bilo osvojiti ove dvije izvanredne sile.

U suštini Arapi nemaju historiju u kojoj ih je neko kolonizirao. Nisu bili zanimljivi nikome. Daleko su bili od svega u okrutnoj pustinji. Zato kada su muslimani krenuli u rat s ove dvije sile, oni su se na neki način ismijavali, pitajući se:
„Beduini napadaju nas?!“
Zabilježeno je da se perzijski car ponašao prema muslimanskim izaslanicima kao prema djeci, ismijavajući ih i ne vjerujući da Arapi mogu napasti.

Arapi nisu imali civilizaciju, što znači da nisu imali vladu, parlament..., pa ako nemaš vladu, ne postoji ni zakon u državi.

Druga odrednica civilizacije je literatura. Arapi nisu imali pisanu literaturu, oni su imali usmenu poeziju, govorništvo.

Nisu imali ni arhitekturu, Arapi nisu imali monumentalne građevine, kao što su Rimljani npr. imali Aja Sofiju, napravljenu 100 godina prije dolaska Poslanika s.a.v.s., koja i danas fascinira.

Bili su zaostali nepismeni beduini, ali dolaskom islama postali su najbolja nacija. Allah u Kur'anu kaže:
„Mi vam Knjigu objavljujemo u kojoj je slava vaša, pa zašto se ne opametite?!“

Pošto nisu posjedovali ni jednu od navedenih karakteristika, bilo im je lahko da je organiziraju, nije bilo kompeticije. Da je Kur'an kojim slučajem došao Rimljanima, koji su imali postavljenu strukturu države i života, napravio bi se haos. Poznavajući takvo stanje Arapa, niko nije mogao predvidjeti šta će se desiti. Zamislite neku državu, zadnju na listi država, da vam za nju neko kaže da će za 5 godina postati izvanredna sila.

U Arabiji je vladao vakum. Sam taj vakum je Božiji blagoslov.

U prvim bitkama Poslanika s.a.v.s. nije bilo velikih ratova, jer su arapska plemena bila mala i rascjepkana. Malim i mudrim potezima Poslanik s.a.v.s. prvi put je ujedinio potomke Ismaila a.s. i ujedinjavanjem i osvajanjem Arabije moglo se ući u rat s velikim civilizacijama.

Još jedna važna stvar je da su Arapi, iako nisu imali neke kvalitete, posjedovali neke druge, što ih je učinilo podobnim za preuzimanje Objave. Jedna od kvaliteta je čistoća duha, nisu bili opterećeni raznim filozofijama. Bili su jednostavni ljudi, a biti jednostavan ima i svoje prednosti. Lakše je prihvatiti poruku i razumjeti je bez drugih opcija u glavi.

Također, Arapi su imali dobre karakteristike kao što je hrabrost, nisu bili kukavice. Ponosni. Iskreni, mrzili su laž. Dokaz tome je i priča Ebu Sufjana sa Heraklijem, koju smo prije naveli. U kojoj Ebu Sufjan, iako nije bio musliman, iskreno, pozitivno govori Herakliju o Muhammedu s.a.v.s..
Kako je kasnije rekao:
„Iako mi je bilo teško pričati istinu o Muhammedu s.a.v.s., nisam želio da moj narod sazna da sam lagao.“

Čvrsto su se držali obećanja, ako su nešto obećali onda su to i izvršili. Primjer nam je priča Abdul-Muttalibova, kada se zavjetovao da će žrtvovati jednog sina, ako mu ih Allah bude podario deset.
Bili su narod od riječi. Zato u predislamskoj Arabiji ugovori nisu pisani, ako je neko nešto rekao, onda se toga i držao. Izdaja je bila jako omražena.

Postoji hadis o arapskim konjima u kome ih je Muhammed s.a.v.s. hvalio. Do današnjeg dana arapski konji su poznati kao najbolji na svijetu. Zato su u bitkama pobjeđivali, najbolji konji i najbolji konjanici, lahko naoružani, spremni na duga putovanja i teške uvjete, sve to im je olakšavalo kretanje i manevrisanje. Rimljanima je sve to falilo.

Arapski jezik je semitski jezik. Semitski jezici su puno elokventniji i jači u izražavanju nego jezici zasnovani na latinskom jeziku. Iz korijena jedne riječi arapskog jezika, može se izvesti i do 200 drugih riječi i izvedenica.

I zadnja ali glavna stvar, zbog koje je Allah izabrao Arape, jeste Ibrahim a.s., tj. njegova dova.
Dok je gradio Kabu sa sinom Ismailom molio je:
„Gospodaru naš podari nam od naših potomaka Poslanika, koji će im prenijeti tvoje znakove i koji će ih pročistiti i koji će ih podučiti Knjizi i mudrosti.“
Ibrahim a.s. i Ismail a.s. su proučili dovu da Poslanik bude od njihovih potomaka. Znao je Ibrahim a.s. da će biti poslanika sa druge strane, od sina mu Ishaka a.s., jer dok je Sara još bila trudna, došla je ta vijest.
Allah u Kur'anu kaže:
„Poslaćemo ti Ishaka i Jakuba...“

Ibrahim a.s. je želio isto i za Ismaila, pa je dovom obuhvatio sve, ne precizirajući. Zato je Muhammed s.a.v.s. poslan cijelom čovječanstvu, dok su drugi poslanici dolazili pojedinim narodima.

U hadisu Poslanik s.a.v.s. kaže:
„Ja sam dova moga oca Ibrahima a.s., i ja sam lijepa vijest koju je Isa a.s. najavio.“
02.07.2019.

9. RAZLIKA IZMEĐU IMENA AHMED I MUHAMMED

Poslanik Muhammed s.a.v.s. imao je više imena. Jedan od pisaca sire nabrojao ih je oko 250. Neka su mu dali ljudi, a neka su od Allaha.

Imena koja se pojavljuju su:

- Muhammed (Mnogo hvaljeni),
- Ahmed (Najpohvaljeniji),
- Hamid (Onaj koji hvali),
- Mahmud (Hvaljeni),
- Mustafa (Odabrani),
- Mahi (Brisač),
- Hašir (Skupljač),
- Akib (Posljednji),
- Sejjid (Predvodnik, Vođa, Gospodin),
- Resul (Poslanik),
- Mursel (Poslanik), i mnoga druga.

Ime Muhammed, spomenuto je u Kur’anu 4 puta, dok je ime Ahmed spomenuto par puta, svaki put u govoru Isa a.s.

Muhammed znači stalno, neprestano, konstantno veličanje.
Muhammed je za količinsko veličanje, od početka svijeta do današnjeg dana, pa do kraja dunjaluka i Sudnjeg dana, pa i poslije, poslanik Muhammed s.a.v.s. će biti veličan.

Ahmed znači da mu je dat najveći kvalitet veličanja.

Musa a.s. je predvidio našeg Poslanika s.a.v.s. pod imenom Muhammed, dok ga je Isa a.s. predvidio pod imenom Ahmed.
02.07.2019.

8. IZGLED I KARAKTERISTIKE MUHAMMEDA S.A.V.S.

Ličio je na izlazak sunca i puni mjesec.
Jedan od ashaba je rekao, da ništa mu nije bilo draže na svijetu od gledanja u njegovo lice, a lice mu nije bilo ni okruglo, ni duguljasto, niti bijelo, niti crno, svijetlo smeđe.
Kosa mu je bila gusta, ni kovrdžava, ni prava.
Brada mu je bila gusta.
Oči su mu bile crne i krupne.
Nije bio ni visok, niti nizak.
Nije bio dlakav po tijelu, osim nešto dlaka na grudima što je imao.
Ruke su mu bile mekše od svile.
Miris mu je bio ljepši od mirisa miska.
Hodao je brzo i okretao se cijelim tijelom.
Između plećki imao je poslanički biljeg, mladež.
Ko god ga je ugledao zastao bi u čuđenju, zbog nura koji je zračio iz njega.
Neki su primili islam samo gledajući u njegovo lice...
Niko prije njega i poslije njega nije bio kao on, s.a.v.s.

ONO ŠTO JE KARAKTERISTIČNO SAMO POSLANIKU S.A.V.S.

Nabrojano je oko 50 karakteristika koje samo on dobio, a neke od njih su:
- Zadnji je Poslanik.
- Poslanstvo je dato Muhammedu s.a.v.s. i prije nego je duša udahnuta u Adema a.s.
- Jedini je Poslanik koji je poslan cijelom čovječanstvu, pa i džinima. Allah ga je pomogao sa strahom, koje je Allah utisnuo u neprijatelje, čak i mjesec dana ranije su osjećali strah.
- Dobio je najviše sljedbenika.
- Dobio je Kur'an kao mudžizu.
- Dobio je putovanje iz Meke u Jerusalempa na nebesa. (Isra i Miradž).
- Biće vođa cijelog čovječanstva na Sudnjem danu.
- Prvi će biti proživljen na Sudnjem danu.
- Prvi će biti obučen na Sudnjem danu.
- Dobiće najveće vrelo (Havd) na Sudnjem danu.
- Prvi će preći Sirat-ćupriju, pokucati na vrata Dženneta, ući u Džennet...
- Njegov ummet će biti prvi koji će ući u Džennet, iako je hronološki zadnji.
- Allah ga je počastio sa najvećim stepenom u Džennetu (Firdevsom)...

MANIRI MUHAMMEDA S.A.V.S.

Enes ibn Malik je rekao:

„Živio sam s Poslanikom s.a.v.s. i služio ga deset godina, i nikada mi ništa nije zamjerio. Iz njegovih usta nikada se ni „uh“ nije čulo. „Uh“ je najmanja riječ za izražavanje iritacije, to nije, čak, ni riječ ljutnje. Nikada mi nije rekao, „zašto si to uradio“, ili „zašto to nisi uradio“.

U drugoj predaji Enes kaže:

„Jednom me je Poslanik s.a.v.s. poslao da uradim neki posao, na putu sam ugledao djecu kako se igraju. U potpunosti sam zaboravio na posao i pridružio im se u igri. Neko mi je stisnuo rukama uši i okrenuo me. Ugledao sam Poslanika s.a.v.s. kako mi se smiješi.“

Poslije nekog vremena Poslanik s.a.v.s. se zabrinuo i izašao da vidi šta se događa s Enesom. Našao ga s djecom u igri, pa se i on poigrao s njim.

Enes je tada imao oko 7 godina.

PREHRAMBENE NAVIKE MUHAMMEDA S.A.V.S.

Poslanik s.a.v.s. nikada nije jeo toliko da napuni stomak.

Aiša r.a. je pričala, da Poslanik s.a.v.s. nekada nije okusio meso i po 6 sedmica.
Kada je to ispričala Urvi, 40 godina kasnije, upitao ju je:

„Kako ste onda živjeli?’’

Rekla je:

„Jeli smo dvije tamne stvari.“
Dvije tamne stvari, mislila je na hurme i mutnu vodu, tada nije bilo čiste filtrirane vode.

Puno godina poslije smrti Muhammeda s.a.v.s., Abd-ar-Rahmanu ibn Aufu doneseno je jelo od mesa i hljeb. Čim je ugledao jelo počeo je da plače. Kada su ga upitali zašto plače, rekao je:

„Poslanik s.a.v.s. do svoje smrti, nikada nije jeo pšenični hljeb toliko da napuni stomak.“

Aiša r.a. je isto tako često kazivala, da kada bi joj donijeli dobru hranu, mnogo godina poslije Poslanikove s.a.v.s. smrti, počela bi plakati. Rekla je istu stvar, da Poslanik s.a.v.s. nikada u svom životu nije jeo hrskav ili čvrst hljeb do te mjere da napuni stomak.
02.07.2019.

7. GENOLOGIJA MUHAMMEDA S.A.V.S. I GODINA SLONA

Muhammed, s.a.v.s., ibn Abdullah, ibn Abdul-Mutallib (Šejbe), ibn Hašim ('Amr), Abdu-Menaf (El-Mugire), ibn Kusajj (Zejd), ibn Kilab, ibn Murre, ibn Iljas, ibn Mudar, ibn Galib, ibn Fihr (Kurejš), ibn Malik, ibn Nedar (Kajs), ibn Kinane, ibn Huzejme, ibn Mudrike ('Amir), ibn Iljas, ibn Mudar, ibn Nezar, ibn Me'ad, ibn Adnan, potomak Ismaila a.s., sina Ibrahimovog a.s.

O svima njima nemamo informacije, osim ponekog isječka koje spominje Muhammed s.a.v.s.

U Sahih Muslim Poslanik s.a.v.s. kaže da je od potomaka Ismaila a.s. Allah odabrao Kinana, a Kurejšija od Kinana, a od Kurejšija, Benu Hašim, a od Benu Hašim odabrao je mene.

Porijeklo Muhammeda s.a.v.s. je najbolje i najplemenitije od cijelog čovječanstva. Porijeklo je bilo vrlo važno, posebno za Arape toga vremena, jer je u njihovom vremenu i okruženju porijeklo je bilo sve, status, plemenitost...

Kada je Džafer ibn Ebi Talib stao ispred Nedžašija da mu predstavi islam, rekao mu je:

„Mi imamo Poslanika, znamo mu porijeklo (lozu).“,

a kada je Mugira ibn Š'uba stao ispred posljednjeg cara Perzije rekao mu je:

„Allah nam je poslao Poslanika, znamo mu porijeklo, znamo odakle dolazi, njegova zemlja je najbolja zemlja, i njegovo porijeklo je najbolje porijeklo, njegovo pleme je najbolje pleme, i on je najbolji od svih nas.“

U islamu porijeklo ne predstavlja nikakav status, niti će ono biti od pomoći na Sudnjem danu, što ne znači da treba zanemariti i tu osobinu ako je posjedujemo, s tim da ne pretjerujemo i ne hvalimo se previše. Ali ono što bismo očekivali jeste da nam Allah pošalje poslanika najboljeg porijekla.

Ono što je jasno, bar u tradiciji sunija, je da Kurejšije imaju određeni blagoslov. Poslanik s.a.v.s. je rekao:
„Lideri moga ummeta biće od Kurejšija.“

Ehlul-bejt (porodica Muhammeda s.a.v.s.) ima određene privilegije. Ali ni oni neće na osnovu toga ući u Džennet, ako nisu pravedni i pobožni.

Mudar je jedan od predaka Poslanika s.a.v.s. i prvi je trenirao kamile i koristio ih u karavanama.

Kinana je bio poznat po svojoj oštroumnosti, znanju... Ljudi su dolazili na hadž da bi ga upoznali. Zabilježene su izreke u klasičnom arapskom, koje je on izrekao.

Kurejš kao ime ne postoji. Postoje različita mišljenja o tome ko je bio Kurejš? Po nekima postojao je Veliki Kurejš, Srednji Kurejš i Mali Kurejš. Tri su osobe imale ovu titulu, ali su dvojica stvarni kandidati, najvjerovatnije su to Fihr i Nadr. Pretpostavlja se da je Nadr bio Veliki Kurejš, a Fihr Srednji Kurejš, dok je Kusaj Mali Kurejš. Njih trojica imaju osnovnu ulogu u porijeklu Kurejšija, ali najispravnije je mišljenje, da se sva plemena Kurejšija vežu za Fihra. Desetorica kojima je obećan Džennet su Kurejšije, njima najbliži zajednički predak je Fihr.

Kurejš nije ime, to je zvanje i ima više opcija šta prestavlja. Jedna od njih je trgovati, jer su Kurejšije bile uključene u trgovinu. Druga opcija je da znači okupiti se. Bili su razasuti, ali jedan njihov predak ih je okupljao. Treća opcija, koju je naveo Taberi, jeste da Kurejš dolazi od riječi osvojiti. Postoji priča u kojoj stoji da će Kurejšije osvojiti druga plamena.

Bilo kako bilo, od dvanaest ili nešto više plemena Kurejšija, njihov zajednički predak je Fihr, koji je 12. u liniji od Poslanika s.a.v.s.

Kusaj je zvijezda Kurejšija. On je taj koji je započeo njihov uspon, a pet generacija kasnije, u vrijeme Poslanika s.a.v.s. Kurejšije su dostigle svoj vrhunac.

Kusaj je živio oko 400. godine kršćanske ere ili 170 godina prije rođenja Poslanika s.a.v.s.

Glavnu stvar koju je učinio je to da je vratio političku vlast u Meki Kurejšijama, do tada vlast je držalo drugo pleme. To je bilo pleme Huzaa. Oni su bili potomci Adnana, ali nisu bili potomci Fihra, nisu bili Kurejšije. Bili su druga linija potomaka od Ismaila a.s. Oni su preuzeli vlast od Džurhum plemena (od kojeg je Ismail a.s. bio oženjen), ali su pored Džurhum plemena protjerali i Kurejšije, pa su Kurejšije živjele u malim zajednicama izvan Meke.

Kusaj je uspio vratiti vlast Kurejšijama na vrlo mudar način, oženio je kćerku vođe plemena Huzaa. Iako je vođa plemena Huzaa imao i sinove, Kusaj se uspio postaviti kao sposobniji od njih. Kada je vođa umro, on kao zet i dio familije dobio je podršku naroda da postane vođa, bez obzira na sinove. Kao takav krenuo je u bitku s plemenima i u to uključio potomke Fihra, protjerao pleme Huzaa i vratio Meku pod vlast Kurejšija.

Kusaj je prvi koji je sagradio daru n-nedva, konstituirao i napravio instituciju parlamenta.

Preuzeo je nadzor nad Kabom.

Prvi uveo i zaduženje za brigu o hadžijama, da imaju besplatnu vodu i hranu. Ustao bi i rekao:

„O Kurejšije, Allah vas je počastio time da budete čuvari Kabe. Ljudi dolaze, oni su Allahovi gosti i zaslužuju naše gostoprimstvo.“

Kurejšije bi donirale novac, hranu..., a on je time poslije snadbijevao hadžije. Na Muzdelifi bi zapalio vatru za šatore koji su bili razapeti, iskopao bunar za vodu, jer u to doba vrelo Zemzem još nije bilo pronađeno.

Kada je pleme Huzaa napalo pleme Džurhum, oni su zatrpali vrelo Zemzem. Ma koliko je pleme Huzaa pokušavalo da ga pronađe, nisu ga pronašli. Više od 300 godina, narod Meke morao se snadbijevati s vodom iz drugih izvora, morali su kopati bunare izvan Meke i donositi vodu.

Ono što još Kusaj uradio, jeste i da se prvi ukopao u mezarje Hudžun, poznato mezarje u Meki, u koje se i danas ukopavaju hadžije.

Dok je on bio živ, sve je držao pod svojom kontrolom, poslije smrti je to prešlo na njegove sinove, a u vrijeme Benu-Hašim, ta zaduženja bila su podijeljena između plemena, pa je tako bilo i u vrijeme Poslanika s.a.v.s.

Njegov sin, Abdi-Menaf, kome je pravo ime Mugira, bio je poznat po ljepoti i liderskim sposobnostima. Još za života Kusajja, Abdi-Menaf okupirao je važne pozicije u društvu.

Njegov drugi sin je Hašim. Hašim nije ime, to je zvanje (zanimanje), a ime mu je 'Amr. Hašim znači samljeti. On je mljeo ječam i time  hranio hadžije. Bio je velikodušan, i kažu da nikada nije sam jeo, uvijek bi zovnuo nekog da jede s njim.

Najvažnija stvar koju je uradio je da je podigao ekonomiju Kurejšija. On je etablirao put trgovine, na jug i sjever, zimi i ljeti.

Jedne godine bila je velika suša, ljudi su bukvalno umirali od gladi. Hašim je shvatio da se nešto mora poduzeti, i došao je, Allahovim emerom (sura, Kurejšije), na ideju da naprave dva putovanja, jedno zimi a jedno ljeti. Jedno u Jemen, a drugo u Rimsko carstvo, grad Bazru koji se nalazio 80 km od Damaska, na Putu svile. Ostaci toga grada i danas postoje. Računica je bila jednostavna, u Jemen je stizala roba iz Indije i Afrike, a u Bazri se nabavljala roba Rimskog carstva i Perzije. Sastavljajući jug i zapad trgovinom, Hašim je Kurejšije učinio bogatima. Tako je svoju zadaću dočekivanja i izdržavanja hadžija mogao bez problema ispuniti.

Pošto je bio iz Meke, svetog grada, uzeo je to kao prednost da izbjegne pljačkanje njegove karavane, pa je napravio ugovor s kraljem Jemena i Rimskog carstva o protekciji dok je u njihovoj zemlji.

Prestiž se dobiva po onome što su preci uradili, tako da je Muhammed s.a.v.s. imao pretke koji su učinili prokret u historiji Kurejšija. Kusaj je promijenio političko stanje, Hašim ekonomsko, Abdul-Mutalib pronašao vrelo Zemzem.

Hašim je postao ekstremno bogat, a bogatsvo je stvorilo ljubomoru, posebno kod njegove braće, Abdišemsa i Umejje. Rivalstvo između Benu-Hašim i Benu-Umejje počelo je u to doba a nastavilo se i dolaskom islama (Abasidi i Umejevići).

Hašim je bio oženjen sa više žena, u to doba to je bilo pravilo, normalno.

Jedna od njegovih žena bila je iz Jesriba (Medine), nena Poslanika s.a.v.s.

Umro na putu u Gazu (Palestina). I danas u Gazi postoji mesdžid koji nosi ime, Mesdžid sejjid Hašim, a Gaza se ponekad zove Gazetu Hašim.

Poslije njegove smrti, žena mu se vraća u Jesrib (Medinu) ne govoreći da je trudna u strahu da joj ne bi uzeli dijete, jer u to vrijeme dijete je pripadalo jačima, a Kurejšije su bile te koje su jače. U Jesribu je rodila Poslanikovog s.a.v.s. djeda. Tako da je Poslanikov s.a.v.s. dedo odrastao u Jesribu, u gradu u koji će Poslanik s.a.v.s. poslije migrirati.
Sve je to bio plan Allaha dž.š.

Poslanikovom s.a.v.s. dedi, Abdul-Muttalibu, pravo ime je Šejbetel-Hamd. Šejba, znači, sijeda kosa. Rodio se sa sijedim pramenom u kosi i zato je dobio to ime.

Njegov amidža, Muttalib, jednom je posjetio Jesrib i vidio Šejbetul-Hamda, i rekao:

„Ovo je moja krv.“

Kad je saznao da stvarno jeste, uzeo ga je i odveo u Meku. Kada su Mekelije ugledale Muttaliba s djetetom, pomislile su da mu je to novi rob, pa je po tome dobio ime, Abdul-Muttalib (rob Muttalibov).

U početku je imao problema dok je amidžama dokazao da je on nasljednik svoga oca, ali je na kraju uspio dobiti očevo bogatstvo.

Tri su se velike stvari dogodile u njegovom životu, ponovno otkriće Zemzema, njegov zavjet da će žrtvovati Abdullaha, i događaj sa Ebraha i slonom.

Abdul-Muttalib je sanjao gdje se nalazi Zemzem. Allah mu je u snu pokazao gdje da ide i gdje da kopa. U početku je ignorirao san, ali se san ponavljao dok nije shvatio da je to od Allaha. U to doba imao je samo jednog sina, Harisa. Uzeo je sina i počeli su kopati. Kurejšije su ga ismijavale, govoreći mu:

„Ti misliš da ćeš naći ono što mi nismo našli 300-400 godina.“

On je nastavio kopati, dok nije naišao na ono što je, za to područje, vrednije i od zlata i dijamanata, a to je voda.

Kada su Kurejšije ugledale vodu, okružili su ga i rekli, da je to sad njihov posjed.

On je odgovorio:

„ Ne, ja sam ga iskopao i ja imam pravo na njega.“

Ne da im ne bi dao piti vodu, nego sada je to bila borba za prevlast i prestiž, i on je toga bio svjestan.

Nastao je metež i guranje. Abdu-Muttalib je bio nemoćan da im se odupre s jednim sinom, tada se zavjetovao Allahu, da ako mu podari deset sinova, jednog će žrtvovati.

Pošto se nisu mogli dogovoriti čiji će ivor Zemzem biti, odlučili su otići kod proročice da im ona presudi. Na putu do nje izgubili su se u pustinji. Toliko su bili iscrpljeni da je Abdul-Muttalib rekao svakom od njih da iskopa sebi grob, jer jedni druge neće moći ukopati ako umru.

Desilo se čudo, da kada je Abdul-Muttalib počeo kopati sebi grob voda se pojavila. Tri puta je zakopavao i svaki put voda bi se pojavila.

Kurejšije su tada shavtile i rekle:

„ Ovo je znak od Allaha da je Zemzem tvoj, jer ova tvoja voda nas je spasila.“

Tako su bez odlaska proročici dobrovoljno predali Abdul-Muttalibu pravo nad Zemzemom.

Abdul-Muttalib je imao osamnaestoro djece s pet-šest žena. 12 sinova i 6 kćeri, moguće je da je imao i više jer u to doba djeca su umirala, ali on je imao 12 sinova i 6 kćeri koji su doživjeli mladost. Većina te djece je pomrla prije dolaska Muhammeda s.a.v.s. Njegov ajstariji sin Haris i većina njegove djece umrla su i prije Abdul-Muttaliba. On je doživio skoro stotu godinu života. U to doba to je bilo puno, jer je prosjek bio 40-50 godina. Abdullah, otac Muhammeda s.a.v.s. je jedan od njegove najmlađe djece.

Haris je najstariji. Zubejr, Abdullah, Ebu-Talib, su od jedne majke. Abbas, Dirar od druge majke. Hamza, Mukavvim, Hadžel od treće. Ebu-Leheb od četvrte. Od kćerki, Safija, koja je jedina primila islam. Atika, ona je bila živa u vrijeme kada je Poslanik s.a.v.s. počeo sa davom, ali se o njoj više ništa ne zna. Zatim, Ummi-Hakim i Umejma, koja je mati od Zejnb bint Džahš, koju je Poslanik s.a.v.s. poslije oženio. Potom, Arva i Barra.

Kad su sinovi narasli, Abdul-Muttalib im je rekao za zavjet. Kockom je htio odrediti kojeg od sinova će žrtvovati i kocka je uvijek pala na Abdullaha. Doveo je Abdullaha pred Kabu, da ga žrtvuje. Kurejšije su se pobunile i rekle da ne radi to i da ode kod proročice da mu pomogne. Ona mu je tada rekla da za zamjenu žrvuje 100 kamila. Od tada je u praksi da život jednog čovjeka vrijedi 100 kamila, što je zakon i u današnjem šerijatu.

I treća priča je o Ebrahi. Ebraha je bio guvener Jemena. Jemen je bio dio kraljevstva Nedžašija (ne onog koji je primio islam, nego njegovog oca). Primijetio je da njegov narod svake godine ide na sjever, pa ih je pitao, zašto idu?

Rekli su mu da idu na hadž.

„Šta je tamo?“, upitao je.

„Allahova kuća“, odgovorili su mu.

Rekao im je:

„Ja ću vam napraviti kuću koja će biti bolja od bilo koje druge kuće, pa ćete dolaziti na hadž ovdje.“

Napravio je ogromnu katedralu, očekujući da će ona postati glavni hram na Arapskom poluotoku. Svima je naredio da moraju dolaziti tu, umjesto da posjećuju Kabu.

Kada je jedan beduin to čuo, otišao je u crkvu i izvršio nuždu.

Ebraha je bio toliko ljut da je rekao da će uništiti Kabu. Okupio je vojsku, a pošto su bili dio Abesinije posjedovali su afričke slonove, koji su bili trenirani za rat. Domarširali su do Meke, neki kažu s 8 a neki s 20 slonova. Glavnom slonu bilo je ime Mahmud.

Ebraha je unajmio vodiča Arapa, kome je bilo ime Ebu Rugal, da ga odvede do Meke. Poslije je bio optužen za izdaju. Ostala je izreka, veća izdajica od Ebu Rugala.

Kada je stigao u Meku zarobio je stoku Abdul-Muttaliba. Preko 200 kamila i ovaca bilo je zarobljeno, što pokazuje da je Abdul-Muttalib bio bogat čovjek. Lijep i visok Abdul-Muttalib je ušao u šator Ebrahe. Diveći se njegovoj pojavi Ebraha je ustao sa stolice i sjeo s njim na pod time pokazujući poštovaje do običaja Arapa.

Rekao je Abdul-Muttalibu:

„Ja nemam problem s tobom, iseli se iz grada, ja samo želim da uništim Kabu.“

Tada mu je Abdul-Muttalib rekao:

„Ja nisam došao da razgovaram s tobom o Kabi, već o mojim kamilama.“

Nakon te rečenice  Ebraha izgubio sav respekt prema Abdul-Muttalibu.

„Ja sam došao da uništim Kabu, a ti govoriš o svojim kamilama?“, upitao je Ebraha.

„Kaba ima svoga Gospodara, koji će je štiti, a ja sam došao po ono čemu sam ja gospodar“, odgovorio je Abdul-Muttalib.

Ebraha mu je nakon toga vratio kamile.

Kurejšije su se iselile iz Meke, učeći dove, moleći Allaha da sačuva Kabu od neprijatelja kojemu oni nisu u stanju da se suprotstave.

Ebraha je okrenuo vojsku prema Kabi, ali koliko god je tukao i tjerao slona da ide naprijed, on nije htio. Na bilo koju drugu stranu ako bi ga okrenuo, on je išao, ali prema Kabi nije htio. Zato je Poslanik s.a.v.s. u bitci na Hudejbiji, kada se njegova kamila zaustavila, rekao:

„ Ne budite ljuti na kamilu, isti Onaj koji je zaustavio slona da uđe u Meku, zaustavio je i moju kamilu.“

U tome je mudrost.

Dok su Ebraha i njegova vojska vijećali šta dalje da rade, u tom trenutku Allah je poslao ptice, koje su vojsku i životinje gađale džehennemskim kamenjem, naočigled Kurejšija.

Aiša r.a. kaže:

„Sjećam se kada sam bila mala, vodič slonova došao je u Meku da prosi, slijep i unakažen Allahovom kaznom.“

Ebraha je bio najžešće kažnjen, nosili su ga tako ranjenog nazad u Jemen i pred sam ulazak u grad umro je.

Ostaci od tog događaja bili su još vidljivi kada se rodio Poslanik s.a.v.s. U Tirmizijinoj zbirci zabilježeno je da je Kubas ibn Ašjam, kada ga je jedan od ranijih Umejević halifa upitao:

„Ko je veći, misleći na starost, ti ili Poslanik s.a.v.s.?“

On je odgovorio:

„Poslanik je veći, ali ja sam se rodio prije njega. Sjećam se da me je majka vodila da vidim ostatke slona.“

Poslanik s.a.v.s. je rođen u Godini slona.

Nakon svih ovih događaja, jasno je da je Poslanik s.a.v.s. imao pretke kao najbolje političare, ekonomiste...

U bitci za Hunejn ponosno je rekao:

„Ja sam, uistinu, Poslanik, i ja sam sin Abdul-Muttalibov.“

Ono što je jasno, Allah u bitci sa slonom, ne samo da je zaštitio Kabu, nego i Muhammeda s.a.v.s., koji je, u to vrijeme, bio u utrobi majke Amine.

Allah je uništio kršćane, ne zbog toga što su Kurejšije bile vrijedne Allahove pomoći, oni su bili pagani u to doba. Allah je to učinio zbog onoga koji će doći, očistiti Kabu, vratiti joj dignitet i vratiti obrede Ibrahima a.s.
11.06.2019.

6. GENOLOGIJA ARAPA

Većina današnjih Arapa nisu izvorni Arapi, taj naziv dobili su kroz kulturu, asimilaciju, jezik…

Podijeljeni su na dvije kategorije:
1. Al-Arab Al-Baida, izumrli Arapi. To su civilizacije koje su živjele hiljadama godina prije dolaska islama. Kur’an spominje par priča o tim narodima. Priče o narodu Ad i Semud, Salihov a.s. narod…
2. Al-Arab Al-Bakija, preostali Arapi. Oni se dijele u dva plemena, Kahtan i Adnan.
Oba ova plemena imaju isti korijen od Sema (oca Semita), sina Nuhovog a.s.

Kahtan - (Al-Arab Al-Ariba), pravi Arapi. Kahtan je bilo ime lidera plemena, koji je imao sina po imenu Ja'raub. Od imena Ja'raub, nastao je naziv Arap. Oni se nazivaju pravi Arapi, Al-Arab Al-Ariba. Plemena Avs, Hazredž i još neka plemena, potomci su pravih Arapa.

Adnan - (Al-Arab Al-Musta’riba), Arapi koji su naučili arapski jezik. Oni se vežu za Ibrahima a.s. On se rodio i živio na području današnjeg Iraka. U mladosti napušta Irak sa svojom ženom Sarom i odlazi u Egipat. U Egiptu od kralja na poklon dobiva robinju Hadžer. Ženi je i odvodi u Meku sa sinom Ismailom. Zato Ismail a.s. nije originalni Arap. U to doba, u taj dio Arabije, okolinu Meke, naselilo se jedno od Kahtan plemena, po imenu Džurhum. Kasnije se Ismail a.s. ženi od Kahtan plemena i počinje govoriti njihovim (arapskim) jezikom. Njegovi potomci kasnije nastavljaju koristiti arapski kao svoj jezik. Nekoliko generacija kasnije pojavljuje se Adnan. Između Ismaila a.s. i Adnana je, otprilike, sedam do deset generacija, 400-500 godina. Za njega svi kasniji Arapi vežu svoje korijene. Potomci Adnana zovu se Al-Arab Al-Musta'riba, oni koji su naučili arapski jezik. Kasnije su potomci Adnana, postali bolji u jeziku od Kahtana.

Poslanik Muhammed s.a.v.s. je dvadeseto koljeno od Adnana.
09.06.2019.

5. STANJE RLIGIJE U SVIJETU PRIJE DOLASKA ISLAMA

U svijetu su postojale i druge religije. Rimsko Carstvo je bilo kršćansko, dok je Perzijsko Carstvo s islamskog stanovišta bilo pagansko, bili su idolopoklonici vatre.

Kršćani su se 30-40 godina nakon što je Allah uzdigao Isa a.s., podijelili u tri glavne grupe. Prva je nostricizam, filozofsko-mistični smjer kršćanstva. Oni danas više ne postoje. Druge dvije najveće grupe su židovi-kršćani, i kršćani po Pavlu.

Žido-kršćani su vjerovali da su židovi koji trebaju slijediti zapovijedi Musa a.s., da trebaju biti obrezani, jesti košer hranu..., a da je Isa a.s. poslan židovima i da je on obećani mesija. To je upravo ono u što muslimani vjeruju.

Kada je Allah uzdigao Isa a.s., njegovi sljedbenici su ostali kao nosioci njegove riječi i djela. Proganjani su, mučeni i ubijani od strane Rimskog Carstva a i od strane židovske zajednice.

Jedan od žešćih protivnika i tirana bio je Saul. Nije bio savremenik Isa a.s.. Bio je židov, obrazovan u judeizmu i žestoki protivnik sljedbenika Isa a.s. Progonio ih je i mučio. Što ih je više mučio, više ih je prihvatalo vjeru Isa a.s. Shvatio je da ta metoda nije uspješna, pa je smislio novi plan.
Ispričao je priču da je na putu za Damask imao viziju u kojoj mu se, po njegovoj priči, pojavio Isa a.s. Rekao mu je da je on njegov izabrani sljedbenik i da će ga on podučiti ispravnoj vjeri. Promijenio je ime u Pavle. U početku ljudi su bili skeptični, za njih je to bio poznati tiranin Saul. Prvi čovjek s kojim je Pavle uspio napraviti interakciju bio je Barnabi, a Barnabi je bio vrlo blizak prijatelj i sljedbenik Isa a.s. Povjerovao je Pavlu u njegovu priču i u njegov iskren preokret vjeri. Uveo ga je u društvo sljedbenika Isa a.s., pa su zajedno počeli propovijedati vjeru. Čak su skupa i putovali. U jednom trenutku Pavle je odlučio napustiti Barnabija i sve sljedbenike Isa a.s. Proglasio ih je neznalicama i lijenčinama, optužio ih je da nemaju sposobnosti da propovijedaju i šire vjeru Isa a.s. Sebi je dao za pravo da predstavlja ispravnu vjeru Isa a.s., jer se, po njegovoj priči, Isa a.s. njemu obratio kroz viziju. Počeo je propovijedati njegovu osobnu verziju kršćanstva, radio je sve suprotno od onoga što je radio Isa a.s. i što su radili i propovijedali njegovi iskreni sljedbenici. Svoju verziju kršćanstva počeo je predstavljati ljudima koji nisu pripadali židovskoj tradiciji, Grcima, Rimljanima i drugim narodima. Znao je da njegova priča neće biti prihvaćena tako lahko, jer su ti narodi bili pagani, vjerovali su u različite bogove. Pavle je polahko prilagođavao kršćanstvo njihovoj religiji, ukinuo zakone Isa a.s. i uveo nove doktrine, kao što je trojstvo, hljeb kao tijelo, vino kao krv Isa a.s. Sve to nije bilo strano ovim narodima, jer su imali slična vjerovanja. Sviđala im se i ideja o Isaovom iskupljenju za njihove grijehe. Pavle je pomalo, ali sigurno dobivao sljedbenike. Na nemogućnost davanja odgovora na pitanja, sljedbenici Pavlovog kršćanstva dodavali su i svoja mišljenja, pa su nastale različite varijacije kršćanstva i različite crkve, kao što je rimokatolička, grčka-ortodoksna, sjeverno-afrička crkva... U IV stoljeću izbio je verbalni rat između sljedbenika različitih varijacija kšćanstva. Svi su imali različito poimanje Boga i Isa a.s. Sastali su se u gradu Niceji (današnja Turska), koji je tad bio pod Rimskim Carstvom, pa je taj sastanak poznat pod nazivom Vijeće iz Niceje. Dogovorili su da sastanak neće napuštati dok ne dođu do određenih rezultata. Ono što se desilo bio je politički proces. Na sastanku je najviše bilo pripadnika Rimokatoličke crkve i logično je da su oni preglasali sve ostale. Ono što je iz tog sastanka izašlo je takozvani Nicejsko-konstantinopoljski kredo. Neki od zaključaka su bili vjerovanje u Boga, Isaa kao sina Božijeg, njegovo raspeće kao iskupljenje za grijehe čovječanstva..., a kao zakon nije uzet zakon Isa a.s., nego učenje i pisma Pavla, Marka, Luke, Matije... To je bilo rađanje modernog kršćanstva. Poslije tog sastanka, onaj ko nije vjerovao u zaključke donešene tada, proglašen je heretikom. Historija je puna zločina učinjenih u ime Rimokatoličke crkve, poznatih pod nazivom, inkvizicija. Neki od originalnih kršćana, žido-kršćana, su pred takvom odlukom morali emigrirati u druge zemlje, kao što su Perzija, Abesinija... O njima i njihovom djelovanju postoje neki dokazi, kao što je priča Selmana el-Farsija.


Selman el-Farsi živio je u Perziji. Perzijanci su bili zoroastrijanci. Selman je bio sin svećenika, čuvara vatre. Idući svaki dan u hramove da bi održavao vatru, prolazio je pored manastira u kome je boravio kršćanski monah, koji je glasno izgovarao molitve. To je zaintrigiralo Selmana pa je jednog dana svratio kod monaha. On mu je predstavio kršćanstvo. Selman je shvatio da je njegova vjera neispravna, a da je kršćansko vjerovanje u jednog Boga ispravno, pa je tajno primio kršćanstvo. Kada mu je otac saznao za to, zatvorio ga je, mučio... Nakon nekog vremena Selman je uspio pobjeći u Siriju. Monah od koga je primio kršćanstvo, koga su kasnije ubili zbog toga, objasnio mu je gdje tačno da ide, u koji manastir u Siriji, jer je u to doba ostalo jako malo ispravnih kršćanskih vjernika. Selman je u tom manastiru boravio neko vrijeme, taj monah ga je na samrti poslao sljedećem monahu. Tako je Selman četiri puta mijenjao manastire i učitelje. Kada je boravio kod četvrtog monaha, on mu je rekao:
„Ja ne poznajem više nikoga ko ispovijeda kršćanstvo kao ja, ali ti si tu u vremenu kada se treba pojaviti obećani poslanik. Moj savjet ti je, idi i traži ga.“
„Kako ću ga naći?“, upitao je Selman.
„Reći ću ti tri znaka, po kojima ćeš ga prepoznati“, rekao mu je monah.
„Prvo, pojaviće se u zemlji punoj datula, idi i traži takvu zemlju. Drugo, imaće mladež na leđima, između plećki, poslanički pečat. Treće, primiće poklone, ali nikada milostinju.“
Selmanu je u to doba bilo oko 70 godina. Raspitao se koja zemlja najviše proizvodi datula, pa su ga uputili u Hajbar, blizu Jasriba. Bio je monah, bez novca i nekog statusa. Priključio se karavani koja je išla iz Sirije za Hajbar. Oni su ga u putu jednostavno prisvojili kao roba, pa umjesto da ode za Hajbar, prodan je kao rob židovima iz Jasriba, buduće Medine. U Jesribu je boravio dugo kao rob, dok se nisu pročule priče da se pojavio poslanik i da će emigrirati u Jasrib. Židovi su se uzrujali, bojeći se da će Arapi dobiti kralja. Selman kaže da je bio na palmi kada je čuo svog gazdu kako govori bratu, da je kralj Arapa stigao. Selman je skočio s palme, potrčao gazdi i povikao:
„Je li došao, je li došao?“
Gazda ga je ošamario i rekao mu:
„Šta tebe briga, vrati se na posao.“
Selman se vratio na posao, pa je poslije posla pokupio nekoliko datula, koje su bile njegov obrok, otišao do Poslanika s.a.v.s., pružio mu datule i rekao:
„Čuo sam da si stranac u gradu, evo ti nešto milostinje.“
Poslanik s.a.v.s. je uzeo datule i rekao ashabima da jedu, ali on nije jeo. Drugi dan Selman je ponovo došao sa datulama, ali ovaj put je rekao, da su datule poklon za Poslanika s.a.v.s. Ovaj put Poslanik s.a.v.s. je uzeo datule, rekao ashabima da jedu, ali je i on jeo s njima. Selman je bio uzbuđen, dva znaka su se ostvarila. Pitao se kako da se uvjeri u treći znak, mladež među plaćkama. Prošao je iza Poslanika s.a.v.s., zavirivao ne bi li šta ugledao. Poslanik s.a.v.s. je razumio šta traži, pa je spustio košulju niz leđa. Kada je Selman ugledao mladež, počeo je plakati, ljubiti ruke i noge Poslanika s.a.v.s., primio islam i ispričao svoju cijelu životnu priču.
Selmanova priča nas podsjeća, da je u stvarnosti bilo jako malo pravih kršćana.

Još jedna priča govori o tome da je pravih kršćana bilo jako malo. Zabilježena je u Sahih Buhari, to je priča vladara Heraklija. On je bio vladar u vrijeme kada je Muhammed s.a.v.s. dobio objavu. Bio je vladar ali i učenjak inteligentan i obrazovan u kršćanstvu. Poslanik s.a.v.s. je napisao pisma vladarima 18-19. godine po hidžri. Heraklije je u to vrijeme kao vladar boravio u posjeti Jerusalemu. U pismu je bio pozvan da primi islam, pa će za to imati dvije nagrade, ako ne primi slijedi mu kazna na ahiretu. Heraklije je upitao da li ima Arapa u gradu. Baš u to vrijeme karavan iz Meke stigao je u Jerusalem. Naredio je da mu ih dovedu. Garda Heraklija otišla je na tržnicu i pokupila Kurejšije. Među njima je bio Ebu Sufjan. Heraklije i Ebu Sufjan su imali dug razgovor. Na kraju mu je Heraklije rekao:
„Ako je istina to što si rekao, onda je on poslanik koga su naše knjige nagovijestile.“
Jasno je da u Novom zavjetu nema predskazanja, što govori da, vjerovatno, postoje skripte koje su sakrivene od očiju javnosti, i jasno je da je Heraklije imao pristup tim knjigama. Još je rekao:
„ Znao sam da dolazi, ali nikada nisam pomislio da će biti vašeg porijekla, mislio sam da će biti od židova.“
Heraklije je poslao pismo u Rim svom bliskom bišopu i obavijestio ga. Ovaj mu je potvrdio da su se svi predznaci o dolasku poslanika ispunili i poklopili. Heraklije nije primio islam, jer je shvatio da ako primi islam moraće se odreći prijestolja.
Ovo vrijeme prije dolaska poslanika Muhammeda s.a.v.s. naziva se džahilijet. To je vrijeme neznanja i ignorancije. Nakon te mračne ere, Muhammed s.a.v.s. dolazi kao svjetlost i milost cijelom čovječanstvu.
08.06.2019.

4. HANIFJE (sljedbenici vjere Ibrahima a.s.)

Historija kaže da su u to doba, doba prije dolaska islama, živjeli i oni koji nisu vjerovali u kipove, zvani hanifije.

Ibn Hišam kaže da su Kurejšije prije dolaska Poslanika s.a.v.s. imali festival na koji su išli da obožavaju idole. Festival se održavao izvan Meke. Kada bi svi napustili Meku, četvorica bi ostala.

Jedan od njih bio je i Varaka ibn Neufel ibn Esed, rođak Hatidže binti Huvejlid ibn Esed, r.a.

Zatim, Ubejdillah ibn Džahš, majka mu je bila kćerka Abdul-Muttaliba. Poslanikov s.a.v.s. rođak s majkine strane.

Osman ibn Huvejlis.

Zejd ibn Amr ibn Nufeil, rođak Omera ibn Hataba ibn Nufeila, r.a.

Njih četvorica su shvatila i složila se da imaju isto uvjerenje, poštovali su vjeru Ibrahima a.s. Zaključili su da njihov narod ide pogrešnim putem obožavajući kipove. Postali su prijatelji i dogovorili se da će tragati za istinitom, ispravnom, originalnom vjerom Ibrahima a.s.

Napustili su Meku, osim Varake ibn Neufela. On je ostao u Meki, odbio vjeru Kurejšija, primio kršćanstvo, naučio hibru i aramejik i istraživao njihove knjige. Bio je star i slijep starac kada je Poslanik s.a.v.s. dobio objavu. Prvi je koji je prepoznao poslanstvo Muhammeda s.a.v.s. Odgovorio je Poslaniku s.a.v.s. na pitanje:
„Ko je taj koji me obilazi?“, pa mu je Varaka rekao:
„Taj isti je dolazio i Musa a.s. i Isa a.s., to je Džibril, onaj koga Allah šalje poslanicima.“
I još je rekao Poslaniku s.a.v.s.:
„Kako bih volio da sam mlad, pa da te pomognem kada te tvoj narod bude zlostavljao i progonio.“
Kratko nakon toga je umro. Bio je prvi muškarac koji je primio islam.

Ubejdillah ibn Džahš, ima tužnu priču. Prvo je prešao na kršćanstvo. Kada je Poslanik s.a.v.s. počeo pozivati u islam, on je primio islam i oženio Umm Habibu, kćerku Ebu Sufjana. Skupa su učinili hidžru u Abesiniju. On je tamo izašao iz islama (postao murted) i vratio se ponovo u kršćanstvo. Kratko poslije toga je umro. Poslanik s.a.v.s. je nakon toga isprosio i oženio Umm Habibu r.a.

Osman ibn Huvejlis ne zna se da li je ikada čuo o islamu. Napustio je Meku i otputovao u Rim, pošto je poznavao arapski postao je prevodilac, primio kršćanstvo i umro kao kršćanin.

Zejd ibn Amr ibn Nufeil, nije primio niti kršćanstvo niti židovstvo, jer nije bio njima impresioniran. Govorio je i kršćanskim svećenicima i židovskim rabinima:
„To nije vjera Ibrahimova, i vi to znate.“
Vratio se u Meku i govorio Kurejšijama:
„U Meki nema niko vjere Ibrahimove osim mene.“
Esma binti Ebi Bekr je pričala da ga se sjeća kako je pored Kabe govorio Kurejšijama da ne obožavaju kipove. Djevojčice koje su htjeli zakopati žive, on je tražio da mu ih daju, usvajao ih i brinuo se o njima kao svojima. Poslanik s.a.v.s. ga je upoznao kada je bio mlad. Umro je 5 godina prije poslanstva. Njegov sin je Said ibn Zejd, jedan je od desetorice kojima je obećan Džennet. Jednom je Said ibn Zejd upitao Poslanika s.a.v.s.:
„Ti si upoznao moga oca, kakvo će biti njegovo stanje na ahiretu?“
„On će imati status na Sudnjem danu, jedan čovjek cijeli ummet“, odgovorio je Muhammed s.a.v.s.
Kada se Poslanik s.a.v.s. vratio sa Isra i Miradža rekao je Saidu ibn Zejdu:
„Vidio sam tvoga oca u Džennetu, ne posjeduje jednu baštu, nego dvije.“
Ovo je jasan dokaz, da će ljudi koji su prije dolaska islama imali ispravno vjerovanje ući u Džennet.

Jedan od hulefa bio je Kus ibn Saida. On nije bio Kurejšija. Pripadao je plemenu Benu Ijjad. Nastanjivali su područje današnjeg Omana i Bahreina. Bilo mu je 80-90 godina kada je došao na hadž. Poslaniku s.a.v.s. je tada bilo oko 20 godina. Bio je jedan od najboljih pjesnika (govornika) tog vremena, pa je kroz poeziju govorio o vjerovanju u jednog Boga i ostavljanju vjerovanja u kipove. Kada je došao islam i kada je pleme Benu Ijjadad došlo Poslaniku s.a.v.s. da primi islam, Poslanik s.a.v.s. je pitao:
„Gdje je Kus?“, pa su mu rekli da je umro.
Poslanik s.a.v.s. je rekao:
„Sjećam ga se na crvenoj kamili i sjećam se njegovog fantastičnog govora. Može li mi ko ponoviti njegov govor?”, pa su mu ponovili.
07.06.2019.

3. POČETAK PAGANIZMA KOD ARAPA

U Kur'anu Allah spominje da je svaki narod imao poslanika. Arapi su imali poslanika Ibrahima a.s. i Ismaila a.s.

Ibrahim a.s. je započeo mnoge običaje koji su Meku (Harem) učinili svetom. Harem dolazi od riječi haram, što znači zabranjeno. To objašnjava, da ono što je bilo dozvoljeno izvan Harema bilo je zabranjeno u Haremu (lov, čupanje drveća..., ko god uđe u harem zaštićen je, ako bi kriminalac ušao u Harem i tražio zaštitu, zaštićen je sve dok boravi u njemu, jer Allah je to mjesto učinio svetim). Ibrahim a.s. je uveo svete mjesece, u njima je zabranjeno ratovanje, uveo je hadž (tavaf, saj, kurban)...

Nemuslimanski učenjaci tvrde da su muslimani te običaje uzeli iz paganizma. Ta tvrdnja nije tačna, to su običaji Ibrahima a.s. koje je Muhammed s. a. v.s. etablirao.

Ibrahim a.s. je vjerovao u jednog Boga, a onda se postavlja pitanje odakle idolatrija kod Arapa? Muhammed s.a.v.s. nam je objasnio odakle dolazi i kada se pojavio paganizam.

POČETAK PAGANIZMA KOD ARAPA

U Sahih Muslim, Poslanik s.a.v.s. kaže da je vidio Amra ibn Luhaja al-Huzaa u Džehennemu poniženog u teškoj patnji, jer je on prvi koji je promijenio vjeru Ismaila a.s. Prvi je prezentirao Arapima sujevjerje i promijenio telbiju kod hadža.

Živio je otprilike u 1. stoljeću kršćanske ere, 500 godina prije rođenja Muhammeda s.a.v.s. Putovao je u Siriju u kojoj su živjeli Amaliki. Oni su bili moćna civilizacija. Divio im se. Gledao ih je kako obožavaju idole (kipove). Objasnili su mu da su oni izvor njihove moći. Kada bi se dogodila neka prirodna katastrofa ili prijetnja neprijatelja molili su se tim kipovima i tvrdili, da bi se poslije dogodilo čudo, pa je Luhaj tražio da mu poklone jednog. Dali su mu idola po imenu "Hubel". Odnio ga je u Meku i stavio u Kabu. Tako je Hubel postao prvi idol Arapskog poluostrva, a, također, prvi i glavni idol Kurejšija. Zato je, stotinama godina kasnije, u bitci na Bedru, kada je Ebu Sufjan mislio da je pobijedio, viknuo:

"Hubal je pobijedio!"

Postoje predaje u knjigama historije, za koje ne postoje dokazi da su tačna, da je šejtan kroz snove podučio Amra imenima prvih idola na dunjaluku, a kako je idolatrija nastala, Allah spominje u Kur'anu. U vrijema Nuha a.s. čovječanstvo je bilo jedno selo. Kada su pobožni među njima pomrli, ljudi su napravili kipove da bi se sjećali njihove pobožnosti, ali kako su generacije prolazile, to sjećanje na njihovu pobožnost pretvorila se u obožavanje tih kipova. Šejtan je inspirirao Amra da obnovi sjećanje na njih. Pet kipova, koji su nastali možda prije milenija, našli su svoje mjesto za obožavanje u arapskim plemenima.

Postavlja se pitanje kako jedan čovek može promijeniti religiju svog naroda? Kako je ubijedio druge i zašto bi ga slušali? Postoje najmanje tri faktora koji su utjecala na to:

Kompleks inferiornosti. Amaliki su bili moćna nacija, imali su bogatu prošlost, velike zgrade, neporaženi u bitkama... Luhaj je osjećao kompleks manje vrijednosti. Pretpostavljao je da su ispravni u svemu, pa i u vjerovanju.

Luhaj je imao autoritet. Nije bio običan čovjek, bio jevođa i jedan od najcijenjenijih ljudi plemena Huzaa. Njegov narod ga je volio, pa zbog toga, kada je donio novu vjeru ljudi su ga bez razmišljanja pratili.

Neukost. Između Luhaja i Ismaila a.s. prošlo je najmanje 2000 godina bez poslanika ili upute. Stoga, prevladalo je neznanje i ljudi su počeli da odstupaju od učenja Ismaila a.s. i Ibrahima a.s.

Kada je potomcima Ismaila a.s. postalo pretijesno da žive svi u istoj dolini Meke, neki od njih su se preselili na druga mjesta. Ponijeli bi kamenje sa svetog mjesta, da bi ga obožavali. Također, kad god je karavan napustio Meku, uzeli bi sa sobom kamen iz zida Kabe i tretirali ga kao idola.

U vrijeme hodočašća, hodočasnici su počeli da donose svoje idole u Meku i ostavljali ih u blizini Kabe.

Najodvratnije skrnjavljenje Kabe se desilo u to vrijeme. „Naila“ i „Asaf“ su bili dva idola u koja su vjerovali arapi. „Naila“ je bila postavljena na Saffi i „Asaf“ na Mervi. Kada bi Arapi činili saj dodirivali su ta dva idola.

Aiša r.a. je pričala, da kada su bili djeca, pričali su nam legende o „Naili“ i „Asaf“. „Naila“ i „Asaf“ su bili ljubavnici. Nisu mogli naći mjesto gdje će biti intimni, jer nisu bili vjenčani, osim u unutrašnjosti Kabe. Kao kaznu Allah ih je okamenio na mjestu. Kada su ih Kurejšije našli, uzeli su to kao čudo, stavili ih na Saffu i Mervu i počeli ih obožavati.

Dolaskom islama, muslimani su se pitali, kako da čine saj a da se ne sjećaju „Naile“ i „Asaf“, pa je Allah objavio ajet: “Safa i Merva su Allahova časna mjesta, zato onaj koji Kabu hodočasti ili umru obavi ne čini nikakav prestup ako krene oko njih…” (El-Bekara, 158).

Kada je Poslanik s.a.v.s. osvojio Kabu u njoj je bilo je oko 360 kipova. Velikih i malih, neki su bili napravljeni u obliku čovjeka, a neki u obliku životinje, a neki pola čovjek a pola životinja.

Kurejšije su imali i doktrinu da Allah ima kćeri, anđelima su smatrali Njegovim kćerima i njih su obožavali. Nisu imali jedinstvnu akidu, vjerovanje. Neki od njih su vjerovali u Sudnji dan, ali su skoro svi vjerovali da trebaju obožavati kipove koji će ih približiti Allahu.
06.06.2019.

2. IZVORI SIRE

Prvi i najbolji izvor sire je Kur’an. Allahov govor, elokventnost, ljepota, snaga Kur’ana, objašnjava nam situacije koje ne razumijemo iz sire, kao što su, Bedr, Hudejbija, Uhud…. Trebamo znati da je sura Ali 'Imran objavljena za događaje koji su vezani za bitku na Uhudu, da je sura Al-Anfal objavljena za događaje koji su vezani za bitku na Bedru…

Drugi izvor je hadis, svaki hadis je isječak iz života Poslanika s.a.v.s.

6 je glavnih knjiga hadisa:

· Sahih Buhari
· Sahih Muslim
· Sunen Nesaija
· Sunen Ebu Davud
· Tirmizijin Sunen
· Sunen ibn Madže

Treći izvor sire su knjige koje su pisane eksplicitno o siri. Prvi koji su pisali siru su djeca ashaba. Jedan od njih je Urva, sin Zubejrov. Sin je ashaba, unuk od ashaba, mati mu je bila ashabijka, nana mu je bila ashabijka, brat mu je bio ashab, ali on se rodio poslije Poslanikove s.a.v.s. smrti. Tetka mu je bila Aiša r.a., supruga Poslanika s.a.v.s. Imao je direktan pristup njoj, kao mahrem, pa je samim tim jedan od glavnih prenosilaca hadisa, fikha, tefsira i sire od nje. Napisao je brošuru o siri.

Drugi je Abban ibn Osman ibn Affan, sin Osmana r.a., trećeg halife. Umro je 105. hidžretske godine, i on je napisao brošuru o siri.

U međuvremenu je napisano još nekoliko brošura, dok se nije pojavio ozbiljniji učenjak, Ibn Šihab al-Zuhri. Umro je 129. godine po hidžri, i napisao je prvi komplet sire, ali nijedna od knjiga ne egzistira. Reference o tim knjigama nalazimo u kasnijim knjigama sire. Kasnije knjige su, jednostavno, apsorbirale te knjige.

Najveći učenjak sire je Muhammed ibn Ishak. Rođen je u Medini, otprilike, 85. godine po hidžri. Rastao je u okruženju djece ashaba i unuka ashaba. Bio je strastveni sakupljač sire. Sve što bi čuo, zapisivao je, pa kasnije to redao hronološkim redom. Putovao je i u druge gradove, Basru, Kufu…, da bi zapisao priče od ashaba, kao što je Ibn Mesud. Njegov najveći doseg je u tome što je sve zapisivao sa lancem prenosilaca (isnad). Ibn Ishak je napisao knjigu koja je imala, otprilike, 10-15 tomova. Umro je 150. godine po hidžri. Ibn Ishak pišući siru, napisao je i prvu historiju čovječanstva, počevši od Adema a.s.

Ibn Hišam je shvatio da je rad Ibn Ishaka prevelik, pa ga je skratio na 4-5 knjiga. Nije pisao novu zbirku, samo je skratio i reanžirao, tako što je izbacio cijeli dio o drugim poslanicima, poeziju, genologiju Arapa i još neke dijelove za koje je smatrao da nisu važni, i uradio siru samo o životu Muhammeda s.a.v.s.

Poznati učenjak, jedan od najboljih orijentalista XX stoljeća, dr. Hamidullah iz Indije, u svom istraživačkom radu naišao je na islamske artifakte u Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj… Kolonijalizmom, trgovinom oni su završavali u raznim zbirkama širom svijeta. Najstariji Kur’an na svijetu nalazi se u Parizu, a najviše islamskih artifakata nalazi se u Njemačkoj. Jedan od artifakata koje je pronašao, bio je i dio sire od Ibn Ishaka. Cijeli islamski svijet je mislio da je sira Ibn Ishaka nestala. Dr. Hamidullah je pronašao jednu četvrtinu te sire, pripremio je i izdao. Zbog pronalaska sire Ibn Ishaka, danas kada čitamo siru od Ibn Hišama, sigurni smo da je sira pisana, otprilike, stotinjak godina poslije smrti Poslanika s.a.v.s., a stotinjak godina prije bilo koje knjige hadisa. Sakupljač hadisa, Buhari je umro 256. godine po hidžri, Muslim 261. godine po hidžri, a Ibn Ishak, sakupljač sire, 150. godine po hidžri.

Četvrti izvor su (šemail), knjige koje su pisane o karakteristikama Poslanika s.a.v.s. Najpoznatiji je, Šemail Tirmizi.

Peti izvori su (delail), knjige koje su pisane o mudžizama Poslanika s.a.v.s. Najpoznatiji je Delail Nubuva od Bejhekija.

Iz historije ashaba se isto tako može izvući dio o životu Poslanika s.a.v.s., također, i iz historije Meke (Tarih Meka) i Medine (Tarih Medina).

Ovo su glavni izvori sire, danas neki uvrštavaju i najnovija istraživanja iz knjiga drugih naroda, npr., o tome šta su Rimljani pisali o Poslaniku s.a.v.s., ili šta su Perzijanci pisali o Poslaniku s.a.v.s.

Stariji postovi

SIRA, ŽIVOT ALLAHOVOG POSLANIKA MUHAMMEDA S.A.V.S


https://biljeg.blogspot.com/
SIRA, ŽIVOT ALLAHOVOG POSLANIKA MUHAMMEDA S.A.V.S.
1. ZAŠTO IZUČAVATI SIRU
2. IZVORI SIRE
3. POČETAK PAGANIZMA KOD ARAPA
4. HANIFIJE (sljedbenici vejre Ibrahima a.s.)
5. STANJE RELIGIJE U SVIJETU PRIJE DOLASKA ISLAMA
6.GENOLOGIJA ARAPA
7. GENOLOGIJA MUHAMMEDA S.A.V.S. I GODINA SLONA
8. IZGLED I KARAKTERISTIKE MUHAMMEDA S.A.V.S.
9. RAZLIKA IZMEĐU IMENA AHMED I MUHAMMED
10. ZAŠTO ARABIJA?
11. ROĐENJE MUHAMMEDA S.A.V.S.

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
131

Powered by Blogger.ba