SIRA, ŽIVOT ALLAHOVOG POSLANIKA MUHAMMEDA S.A.V.S

Sira dolazi od arapske riječi, sara, jesiru, sejren, što znači putovati. Putovati kroz nečiji život, slijediti njegove stope. Riječ sira koristi se samo za životopis poslanika Muhammeda s.a.v.s., iako se može koristiti za bilo koga.

21.09.2019.

13. RANA MLADOST POSLANIKA S.A.V.S.

       Kao što smo već rekli, ne postoje zapisi o ranom životu Poslanika s.a.v.s., niko nije mogao znati da će biti Poslanik, niti su Arapi imali pisane dokumente, da bi se bilo šta zabilježilo. Oni koji su doživjeli dugu starost, a odrastali su sa Poslanikom s.a.v.s., malo ih je.
       Prvu informaciju koju imamo iz rane mladosti Poslanika s.a.v.s. je njegovo prvo zaposlenje.
       U sahih hadisu koga prenosi Buharija, Poslanik s.a.v.s. kaže:
       “Allah nikada nije poslao poslanika a da on nije bio pastir.”
       Ashabi su upitali:
       “Čak ni ti, Poslaniče s.a.v.s.?” 
       “I ja sam bio pastir. Čuvao sam stoku stanovnika Meke za nešto sitnog novca”, odgovorio je Poslanik s.a.v.s.
       Ovo pitanje pokazuje da čak ni ashabi nisu znali da je bio pastir, pa kako onda da poznaju informacije o njegovom rođenju i djetinjstvu.
       U drugom hadisu, u jednoj od njegovih zadnjih ekspedicija, vidio je pastire koji su se brinuli o stadu, pa im je rekao:
       “Savjetujem vam da nađete drvo Arak i njegove najtamnije grane, jer će to biti bolje za vaše stado.” 
       Ashabi su se začudili i upitali:
       “Kako ti to znaš, o, Poslaniče s.a.v.s.?”
       “Nekada sam bio pastir, i svaki poslanik bio je pastir”, odgovorio je Poslanik s.a.v.s.
       U drugoj predaji kaže:
       “Musa je bio poslan narodu kao poslanik, dok je bio pastir. Davud je postao poslanik kada je bio pastir, i ja sam bio pastir u Adžjadu (mjesto pored Meke).”
       Postavlja se pitanje, zašto je Allah poslanike odgajao tako; ako je htio, mogli su biti rođeni kao bogataši, da ne moraju kroz život ni prstom mrdnuti.
       Zašto najteži posao, najmanje plaćen?
       Zato što je u tome puno mudrosti.
       Prvo, pastir je uglavnom sam, izdvoji se od ljudi sa stadom i ima puno vremena za razmišljanje. Ljudi koji su zauzeti dunjalukom posjeduju manje duhovnosti, jer “trčeći” za dunjalukom imaju manje vremena za posmatranje svijeta oko sebe i razmišljanje o stvaranju tog istog svijeta.
       Druga stvar, ljudi su po prirodi slični ovcama, trebaju nekog ko će se brinuti o njima, upućivati ih, inače će otići na stranputicu, zalutati.
       Kao što ovce trebaju pastira, ljudi trebaju vođu.  
       Svaka ovca ima svoju osobenost i pastir je treba razumjeti, i prema tome, prema svakoj ovci se treba ponašati skladno sa njezinim karakterom. Neke su tvrdoglave, neke nježne, neke znaju kuda idu, neke samo slijede stado...
       Mnoge blagodati biti pastirom tiču se mehkoće i nježnosti na jednoj, a mudrosti i hrabrosti na drugoj strani. Nježnost i mehkoća prema svom sopstvenom stadu je i hrabrost i smjelost braniti stado od napada vukova i drugih nedaća.
       Mehkoća, briga, hrabrost, odgovornost, strpljenje, smirenost, suosjećajnost, sve su to karakteristike i pastira i lidera.
       Poslanik s.a.v.s. je rekao:
       “Ljudi koji posjeduju konje su ponosni, oni koji posjeduju kamile su arogantni, a oni koji posjeduju ovce, puni su smiraja i poniznosti.”
       U kasnijem životu Poslanik s.a.v.s. nam je pokazao kako se treba suosjećati sa životinjama.
       Jednog dana kamila je došla Poslaniku s.a.v.s. i počela puštati čudne zvukove, suze su joj tekle iz očiju. Poslanik s.a.v.s. ju je milovao dok nije prestala plakati, zatim, zovnuo vlasnika kamile i rekao mu:
       “Ova životinja se žali na tebe, tjeraš je da previše radi, i ne hraniš je dovoljno, tučeš je! Boj se Allaha u pogledu ove životinje, jer Allah te je blagoslovio njom.”
       Ono što je još važno, a vezano je za čuvanje stada, jeste taj osjećaj Poslanika s.a.v.s., da sa 15-16 godina treba sam početi zarađivati novac, ne biti na teret nikome, doprinositi domaćinstvu i na kraju postati neovisan.
       Poslanik s.a.v.s. nam je u tome najbolji uzor, da je časno raditi i najniže plaćen posao da bismo zaradili za život.
       Poslanik s.a.v.s. je rekao:
       “Najčišći novac koji možeš zaraditi je novac koji si zaradio svojim sopstvenim rukama, i poslanik Davud a.s. je zarađivao novac radeći fizičke poslove, bio je kovač i stolar.”
       I još jedna stvar koju možemo naučiti od Poslanika s.a.v.s. jeste, da kada je postao Poslanik i vođa, nije se stidio svoga pastirskog posla i svoje prošlosti.
       Svaki početak je težak i za uspjeh treba uložiti puno truda, tako je i Poslanik s.a.v.s. počeo kao pastir, a završio kao vođa, ulažući svoje vrjeme, rad, trud i život.
       U vrijeme Poslanikovog s.a.v.s. posla kao pastira, postoje samo još nekolike zabilješke o njegovom životu.
       Prva je, Fidžar ratovi.
       Fidžar ratovi su serija ratova između dva velika plemena Arabije. Kinana je bila konfederacija Arapa, koja se sastojala od više plemena, jedno od tih plemena bilo je i pleme Kurejš. Druga velika grupa Arapa, bila je savez plemena, koja se zvala Kajs Ajlan, u čiju grupu su spadala plemena Gatafan, Havazin…
       Ratovi su se desili kada je Poslaniku s.a.v.s. bilo između 15-18 godina, niko ne zna tačno, jer zapisa nema, ali moglo bi se zaključiti prije 15 nego 18, jer Poslanik s.a.v.s. u tim bitkama nije nosio sablju.
       Neko iz plemena Kinana ubio je osobu iz plemena Havazin. Kada su to oni saznali napali su plemena Kinana, s tim i pleme Kurejš.
       Plemena Kinana pobjegla su u Harem da bi se spasili od odmazde, nadajući se da će pleme Havazin poštovati svetost Meke i Harema, tj. zabranu ubijanja u njemu.
       Pleme Havazin u toj svojoj ljutnji napalo je plemena Kinana, iako su bili u Haremu.
       Ubiti jednog čovjeka je kriminal, ali napasti svetost Harema za Kurejšije bio je puno veći kriminal.   
       Proglasili su rat Havazin plemenu i svim ostalim plemenima iz grupe Kajs Ajlan. U početku su Kurejšije gubile, zatim, pobjeđivale, da bi na kraju došlo do inicijalnog mirovog sporazuma.
       Kurejšije su pristale da plate krvarinu i time su ratovi bili završeni.
       Fidžar na arapskom znači zao.
       Zli ratovi, jer su obje strane počinile kiminal. Ubijen je čovjek i oskrnavljena je svetost Harema.
       Poslanik s.a.v.s. u autentičnom hadisu kaže:
       “Sjećam se da sam učestvovao u Fidžar ratovima, skupljao sam strijele za moje amidže i dodavao im ih.”
       I još je dodao:
       “I ne žalim što sam u tome učestvovao.”
       Zabilježeno je i da, gdje god je Poslanik s.a.v.s. učestvovao u bici sa Kurejšijama, oni su išli naprijed, ako bi ostao kući, oni bi uzmicali.
       Tada je Ebu-Talib rekao:
       “Tako mi Allaha, više te ne puštam od sebe, ostaješ s nama.”
       U to vrijeme postignut je mirovni sporazum i rat je zaustavljen.
       Nakon nekoliko godina desio se još jedan događaj, Hilful-Fudul ili poznat još kao Hilful-Mutajjibin.
       U tom periodu Poslanik s.a.v.s. je, otprilike, bio u njegovim ranim dvadesetim, u nekim predajama stoji da mu je bilo tačno dvadeset godina.
       Ovaj dogovor ili sporazum desio se u mjesecu zul-kade, u Meki. Osoba iz plemena Zubejd koje je nastanjivalo područje Jemena, posjetila je Meku zbog trgovine i obavljanja hadža, što je značilo, da ako dođe u Meku, daleko je od svog naroda i zaštite.
       Prije hadža ta osoba prodala je nešto stvari El-'Asu ibn Vailu, ocu poznatog ashaba 'Amr ibn 'Asa.
       El-'As ibn Vail bio je vođa plemena, političar, poznat, bogati biznismen.
       El-'As je obećao čovjeku dati novac poslije hadža, prije nego što pođe nazad u Jemen.
       Čovjek je obavio hadž i prije polaska zatražio svoj novac.
       El-'As mu je rekao:
       “Dođi sutra.”
       On je došao sutra, ali El-'As mu je odgovorio isto, da dođe sutra.
       Tako je bilo svaki dan, dok čovjek nije shvatio da mu neće biti plaćeno.
       Zatim se obratio drugim plemenima Kurejšija i zatražio pomoć. Svi su našli neki izgovor da ne pomognu, jer El-'As ibn Vail je bio političar, bogat, vođa... niko nije želio u konflikt s njim.
       U osjećaju potpune nemoći i zamke u koju je upao, odlučio je to napraviti javnim problemom. Smislio je poemu. U takvo doba, to je bio najbolji način širenja informacija.
       Jednog dana, kada su se svi okupili oko Kabe, izrecitirao je:
       “O, porodico Fihrova (o, Kurejšije)!
       Nepravda mi je nanešena u trgovanju!
       U dolini sam Meke!
       Daleko od moje kuće!
       Daleko od mog naroda da me zaštiti!
       Još uvijek u ihramu!
       Kosu počešljao nisam, niti moju umru završio!
       Gdje je moj narod da mi pomogne?!
       Ovo mi redite dok stojim između hidžera (Mekamu Ibrahim) i hadžera (El-Hadžrul-esved)!
       Stvarni Harem pripada plemenitima!
       Nema zaštite za onog ko je u ogrtaču (ihramu), kradete i varate onoga ko je sam!”

       Bukvalno ih je nazvao lažovima i varalicama.
       Vijest se proširila brzinom svjetlosti.
       Zubejr Abdul-Muttalib, najstariji amidža Poslanika s.a.v.s. čuo je to i rekao:
       “Nešto se mora uraditi po ovom pitanju!”
       Sazvao je sastanak svih vođa plemena Kurejš u kući Abdullaha ibn Džud'ana.
       Abdullah ibn Džud'an je dalji rođak Aiše r.a., umro je prije početka dave. U to doba bio je poznat kao najplemenitiji, najdarežljiviji, kao neko ko rješava probleme, najstariji... među stanovnicima Meke.
       U njegovoj kući napravljen je pakt, dogovor, po kome će oni, Kurejšije, uvijek stati na stranu ugnjetavanog, a protiv onog koji ugnjetava, bez obzira kojem plemenu ugnjetavač pripadao, pa makar ugnjetavani bio iz nekog nepoznatog i dalekog plemena, a ugnjetavač Kurejšija.
       Otišli su pred Kabu, javno to obznanili i “potpisali” svoja imena na ugovor.
       Pošto u to vrijeme nije bilo pisanih ugovora, niti su oni znali pisati niti čitati, način na koji se to radilo je da su svi svoju ruku umočili u parfem i njome, svi po istom mjestu, povukli po Kabi.
       Zato se ovaj dogovor i zove “Savez Namirisanih”, Hilful-Mutajjibin.
       Prema nekim predajama se kaže da je El-'As bio toliko izritiran njihovim uplitanjem pa je rekao:
      “Zašto se moraju miješati u nešto što je fuduli, što nije njihov problem.”
       Htjeli su mu pokazati da to jeste njihov problem, pa je ugovor dobio i naziv Hilful-Fudul.
       Postoje i drugačija mišljenja zašto se pakt zove Hilful-Fudul, ali ovo objašnjenje zvuči kao najjače.
       Arapi nikada do tada nisu imali koncept pakta ili ugovora.
       U vjerodostijnom hadisu Poslanik s.a.v.s. kaže:
       “Svjedočio sam u kući Abdullaha ibn Džud'ana ugovoru. Da me upitaju da ga podržim, i sada, u islamu, bih to uradio. Da me danas pozovu, ja bih se, kao musliman, odazvao. To svoje mjesto ne bih prepustio nekome, ni za puno crvenih deva.”
       Iz Fidžar ratova i Hilful-Fudula koje pouke i poruke možemo izvući?
       Prvo, Poslanik nije zažalio što je učestvovao u Fidžar ratovima. Učenjaci smatraju da se iz ovog može izvući zaključak da je dozvoljeno učestvovati u ratovima koji nisu eksplicitno vjerski.
       U ovom ratu obje strane su učinile nasilje, ali jedna strana je učinila manje nasilje pa je Poslanik s.a.v.s. učestvovao na toj strani, dodajući samo strijele.
       Ono što nam Poslanik s.a.v.s. još pokazuje ovim učešćem, jeste da je bio aktivno uključen u društvene događaje, iako društvo nije bilo muslimansko, i još je bio ponosan na to svoje učešće.
       Hilful-Fudul je u sebi nosio pravdu, istinu, pomoć obespravljenima...
       Sve ovo nam pokazuje da biti uključen u javne događaje, koji nisu isključivo vjerski, kao što su rasizam, nepravda, siromaštvo, kriminal, zlostavljanje djece, žena... znači biti dobar musliman.
       Muslimani trebaju da budu na prvim linijama borbe protiv zla i uspostavljanju dobra.
       Nažalost, muslimani današnjice znaju samo držati predavanja, raspravljati i debatirati, pravog i iskrenog rada za dobrobit zajednice je jako malo.
       Kada se kao muslimani uključimo u ovakve događaje, tek tada će nas drugi uzimati za ozbiljno i samim tim će islam prihvatati kao ozbiljnu vjeru.
       Upravo je to uradio Poslanik s.a.v.s., uključio se u rješavanje problema zajednice.
       Zato kada je postao Poslanik bio je voljen, poštovan, njegova poruka je postala prihvatljiva. Niko mu nije mogao prigovoriti, a gdje si ti bio kada su se stvari u zajednici dešavale i rješavale?
       Ovaj događaj nam pokazuje i status Poslanika s.a.v.s., prije nego što je i postao Poslanik.
       Kao mladić bio je pozvan da prisustvuje dogovoru i ovjeri ugovora umakanjem ruke u miris.
       Bio je najmlađi učesnik, što znači da su u njemu vidjeli budućeg lidera.
       Iz svega ovoga se može zaključiti da su Kurejšije, Arapi bez zakona, sa plemenskim razlikama, ipak posjedovali vrline i dobrotu u sebi.
       Pored ostalog i zbog te njihove dobrote, Allah je među njih poslao Poslanika s.a.v.s.



27.07.2019.

12. RANO DJETINJSTVO MUHAMMEDA S.A.V.S.

       O ranom djetinjstvu Muhammeda s.a.v.s. imamo jako malo informacija.
       Kao što smo već rekli, zabilježena historija Meke je duplo manja od historije Medine. Najviše zabilježenih informacija o životu Poslanika s.a.v.s. imamo iza njegove četrdesete godine života.
       Prva informacija koju imamo poslije njegovog rođenja jeste da ga je mati dala u pustinju na odgajanje.
       Zašto bi mati svoje dijete dala nekom drugom na odgajanje, pitamo se?
       To je bila tradicija elitnog dijela Kurejšija, taj običaj predstavljao je plemićki položaj u društvu. Željeli su da dijete odraste u čistoj i zdravoj okolini.
       Smrtnost novorođenčadi u to doba bila je velika. To je bio način da dijete sačuvaju od različitih uticaja miješajući ga sa velikim brojem ljudi. U pustinji ono je imalo priliku da se druži sa nekolicinom. Gdje je više ljudi više je i različitih bolesti i lakše se i brže prenose. Izdvajajući ga iz takve sredine djetetu se daje veća šansa da će preživjeti.
       Drugo, željeli su izgraditi kod djeteta stamenost, izdržljivost, snagu i time ga pripremiti za surov život u pustinji. Djeca se za razliku od odraslih jako brzo privikavaju na nove uvjete života i lakše ih prihvate. Kurejšije su znale da će dijete odgojeno u teškoćama pustinje Meku doživljavati kao raskoš.
       Treća stvar koja se spominje jeste da odrastanje daleko od familije stvara disciplinu kod djeteta, za razliku od odgoja sa familijom u kojoj ga svi razmaze i udovoljavaju mu.
       I zadnja stvar zabilježena od historičara je da dijete koje odraste u društvu određenog plemena dobije ispravno i čisto poznavanje arapskog jezika. Jezik u gradu je bio iskvaren interakcijom sa ljudima drugih nacija i jezika. Kurejšije nisu željele da Jemenci ili bilo koji drugi unište njihov dijalekt.
       Najpoznatije pleme koje je uzimalo djecu na odgoj, poznato po svom poznavanju i čuvanju čistog arapskog jezika, je pleme Benu S­'ad ibn Bekr.
       Ovo pleme je uzelo na odgoj i čuvanje i našeg Poslanika s.a.v.s.
       U vjerodostojnom hadisu Poslanik s.a.v.s. je upitan:
       „Kaži nam nešto o sebi, svom djetinjstvu?“
       Poslanik je rekao:
       „Ja sam dova moga oca Ibrahima i lijepa vijest moga brata Isaa, i ja sam odgoj Beni S'ad ibn Bekr.“
       Halima binti S'adija je ispričala priču, koja je zabilježena u nekoliko hadiskih zbirki.
       U hadisu stoji da su Halima i njen muž patili u siromaštvu. Željeli su uzeti dijete da bi popravili to svoje stanje. Djeca su se uzimala na godinu, i svaku drugu godinu se produžavo rok, ako su obje strane bile zadovoljne.
       Žene iz plemena Benu S'ad, svake godine su išle u Meku i tražile djecu koja su bila ponuđena na usvajanje. Pokucale bi na vrata kuća u kojima su bila novorođenčad i mati djeteta bi birala koju od pomajki će uzeti.
       Halima je imala jednu stariju kćerku, kojoj je bilo ime Šejma i novorođenog sina, jer da bi mogla uzeti dijete na usvajanje, morala je sama imati novorođenče zbog dojenja.
       Sa nekoliko žena Halima je došla u Meku i raspitala se u kojim porodicama ima novorođenčadi. Među tom djecom bilo je i dijete koje su nazvali siroče, a to siroče bio je naš Poslanik s.a.v.s. Neke od žena nisu ni otišle posjetiti Aminu, jer jedini razlog zašto se želi usvojiti dijete je novac. Dijete bez oca nema ni novca, bila je logika. Abdul-Muttalib iako je bio vođa plemena, imao je puno sinova i kćeri i druge unučadi o kojima je trebao brinuti. Za siroče se neće dobiti puno novca, u to su bile sigurne. Čak i one koje su posjetile Aminu odustale su od usvajanja shvativši njeno stanje. I Halima je posjetila Aminu, ali je odustala i krenula za daljom potragom djeteta na usvajanje. Kada se sedmica završila, sve žene su imale posvojeno dijete sa sobom osim Halime, a jedino dijete koje nije imalo pomajku bio je Poslanik s.a.v.s.     
       Rekla je mužu da se osjeća postiđeno, jer sve njene prijateljice se u pustinju vraćaju s djetetom, osim nje. Muž joj je predložio da uzme siroče. Još joj je rekao:
       „Možda će Allah spustiti blagoslov na nas preko njega.“
       To je pokazivalo da su familija dobrog srca. Iako su bili pagani, vjerovali su da briga o siročetu može donijeti Allahov blagoslov.
       Složili su se da uzmu Muhammeda s.a.v.s. na odgajanje. Sve zabilješke kažu da čim su uzeli Muhammeda s.a.v.s. počele su se događati neobične stvari. Imali su jednu kozu, koja godinama nije davala mlijeko, čim su Muhammeda s.a.v.s. unijeli u šator, vime koze je nabreklo od mlijeka. Imali su i magarca na kome su jedva dojahali u Meku. Na povratku, kada su na njega stavili i Muhammeda s.a.v.s. magarac je postao najbrža životinja u koloni.     
       Odgajanje djece obično je trajalo dvije godine. U te dvije godine mu'džize kojima je svjedočila Halima bile su nebrojene, pa ju je hvatao strah da ne izgubi Muhammeda s.a.v.s. Izmislila je milion razloga Amini, kako bi ga zadržala. Na sva ta njena ubjeđivanja Amina je pristala i produžila ugovor.
       U drugom dijelu boravka Muhammeda s.a.v.s. kod Halime desio se poznati incident (šekku s-sadr) otvaranja prsa. U ovaj događaj nema sumnje, jer u Kur'anu postoje reference za to i postoje vjerodostojni hadisi, a i mnogi ashabi su vidjeli liniju na prsima Poslanika s.a.v.s. koja je ukazivala da se desilo otvaranje prsa.
       U Sahih Muslim, Enes ibn Malik, prenosi, da je Džibril došao Poslaniku s.a.v.s., dok se igrao s drugom djecom. Djeca su se prepala i razbježala. Poslanik s.a.v.s. je stao ispred Džibrila bez straha, pitajući ga da mu kaže, šta želi od njega? Džibril ga je uhvatio, iako se Poslanik s.a.v.s. odupirao, oborio ga na zemlju, otvorio mu prsa, izvadio mu srce, iz srca izvukao crni dio, bacio ga i rekao:
       „Ovo je šejtanski dio koji je bio u tebi.“
      
       Allah je dao prednost djeci Ademovoj nad šejtanom. Svako dijete koje se rodi, šejtan podbode, iz zavisti, mržnje, oholosti, i po predaji Poslanika s.a.v.s., to podbadanje je razlog zašto dijete zaplače. Tako je šejtan naš neprijatelj od rođenja pa dok nam duša na samrti ne dođe pod grkljan.
       Tim činom Allah, na neki način, daje šejtanu priliku da nam došaptava i unosi ružne misli.  
       Šejtanu nije data mogućnost da upravlja nama, to mora biti jasno, da sve što nam se dešava ne krivimo šejtana.
       Allah u Kur'anu kaže da na Sudnjem danu ljudski rod će reći šejtanu:
       „Zašto si nam to uradio?“
       Šejtan će odgovoriti:
       „Ja nisam imao vlast nad vama, osim što sam vas pozivao, a vi ste se odazivali. Ne krivite mene, krivite sebe.“
      
       Znači, sve šejtanove veze s Poslanikom s.a.v.s. prekinute su ovim činom, kada mu je bilo 4 godine.

       Još jedan hadis govori o tome, Poslanik s.a.v.s. kaže:
       „Kada se dijete rodi, Iblis (glavni šejtan) mu odredi pratioca (karin)“, koji je s njim 24 h, poznaje ga bolje i od majke, oca, djece, a posao mu je da mu ubacuje loše misli.
       Ashabi su upitali:
       „Zar i ti, Poslaniče s.a.v.s., imaš svog pratioca?“
       „I ja, također, imam mog pratioca, s tim da me je Allah pomogao, pa je primio islam i došaptava mi samo dobre stvari“, odgovorio je Poslanik s.a.v.s.

       Da se vratimo na temu, Džibril je otvorio Poslanikova s.a.v.s. prsa, izvadio srce, izbacio iz njega crni ugrušak i oprao ga u zlatnoj posudi u kojoj je bila voda sa izvora Zemzem, zatim ga vratio nazad u grudi Poslanika s.a.v.s. i zatvorio ih.
      Što znači, to je bila fizička operacija, ne duhovna.
      Djeca koja su se razbježala i posmatrala iz daljine šta se događa, potrčala su roditeljima u panici vičući:
       „Naš brat umire, onaj čovjek će ga ubiti...“
       Halima je dotrčala i našla Poslanika s.a.v.s. kako sjedi preblijedjelog lica. Nije plakao, niti vrištao. Halima je na prsima primijetila liniju.
       Enes ibn Malik kaže da je tu liniju vidio kada je Poslanik imao, možda, 60 godina. Allah da je htio, mogao je da ne ostavi ožiljak, ali On je htio da znamo da je to bila fizička operacija.
       Kada je to Halima vidjela, zabrinula se i odlučila je Poslanika s.a.v.s. vratiti majki.
       Ovaj isti događaj, otvaranja prsa, desio se još jednom, skoro 45 godina kasnije, kada je Poslanik bio na Isra i Mi'radžu. Prije tog polaska, Džibril je uradio istu stvar, otvorio prsa Poslanika s.a.v.s., izvadio srce, oprao ga u Zemzemu i vratio ga nazad, s razlikom da ovaj put nije bilo crnog ugruška u njemu.
       Poslanik s.a.v.s. je ovim činom bio pripreman za čist i neiskvaren život.
       Sunet Allaha je da su svi poslanici čistog karaktera, oni ne mogu činiti velike grijehe, sačuvani su od njih. Mogu biti ljuti, kao Musa a.s., ili donositi nepromišljene odluke, kao Junus a.s., ali ne mogu činiti velike grijehe.
       Puno godina poslije u bici za Hunejn, u jednoj od zadnjih bitki u kojoj je učestvovao Poslanik s.a.v.s., poslije osvajanja Meke, kada su sva plemena Arabije osvojena i prihvatila islam, jedno od njih je bilo i pleme Benu Sa'd ibn Bekr. Među zarobljenicima bila je žena koja je dovedena Poslaniku s.a.v.s. Tvrdila je da mu je sestra.
       Poslanik s.a.v.s. ju je upitao:
       „Kako ću znati da si mi sestra?“
       Odgovorila je:
       „Još uvijek imam ožiljke na leđima od tvojih ugriza, dok sam te nosala kad si bio mali.“  
       Poslanik je shvatio da to jeste Šejma. Oslobodio ju je i obasuo brojnim poklonima.
       Halima i njen muž nisu bili u toj grupi, ali su kasnije posjetili Poslanika s.a.v.s. On je bio tada u svojim kasnim pedesetim. Kada je ugledao Halimu odmah ju je prepoznao. Ustao je pred njom iz poštovanja, skinuo je svoj šal i prostro ga da ona sjedne. U nekim predajama stoji da je primila islam i da je Poslanik s.a.v.s. obasuo poklonima.

       Arapi su vjerno čuvali svoju lozu, a Poslanikova s.a.v.s. loza bila je dijelom i u Jesribu. Veze su se održavale, jer su bile važne u tom džahilijetskom društvu. Tvoj prestiž i zaštita je u tvojoj familiji. Nije bilo zakona, vlade..., postojala je samo familija.
       Kratko poslije povratka Poslanika s.a.v.s., o majci Amini imamo samo još jedan vjerodostojan događaj, koji je zabilježen, iz tog vremena.
       Amina je odlučila svoga sina odvesti u Jesrib (Medina).  Sa sinom je još povela sluškinju, koju im je poklonio Abdul-Muttalib kao vjenčani dar, Ummi Ejmen.
       O njoj znamo jako malo. Žalosno, jer ona je živjela dugo, i poslije smrti Poslanika s.a.v.s. sve do hilafeta Ebu Bekra, i primila je islam. Da je samo neko sjeo sa njom i zabilježio ono što je znala, danas bi imali potpun uvid u Poslanikov s.a.v.s. život.
       Amina je s dječakom Muhammedom i Ummi Ejmen otputovala u Jesrib (Medinu). Poslaniku s.a.v.s. je tada bilo oko 6 godina. U Medini su ostali, najvjerovatnije, par mjeseci. Neke knjige sire spominju da je Poslanik s.a.v.s. prepoznao neke građevine kada je nakon puno godina učinio hidžru iz Meke u Medinu.
       Na povratku iz Medine u jednom malom mjestu, koje i danas postoji i koje se zove El-Ebva, Amina se razboljela i umrla. Ummi Ejmen ju je sahranila sa stanovnicima tog sela.
       U Sahih Muslim stoji da je Poslanik s.a.v.s. sa ashabima u jednom svom putovanju za Medinu skrenuo s puta. Svi ashabi u tišini krenuli su za njim, bez upita, zašto su skrenuli?
       Poslanik je našao mezar, sjeo pored njega i plakao toliko da ga ashabi nikada prije nisu vidjeli toliko da plače. Plakao je toliko da je njegova gusta brada postala mokra od suza. Neki ashabi ga čak nikada prije nisu vidjeli da plače. Iz ljubavi prema njemu plakali su s njim, iako nisu znali zbog čega plače i ko se nalazi u mezaru. Sačekali su da im on s.a.v.s. ispriča.
       Rekao im je:
       „Zabranio sam vam da posjećujete mezarje... (u ranom islamu u mezarje se ulazilo samo zbog ukopa), ali zamolio sam Allaha da mi dozvoli da posjetim mezar moje majke i dozvolio mi je, pa i vama dajem dozvolu da posjećujete mezarje.“
       I još je rekao s.a.v.s.:
       „Posjećujte mezarje da biste se sjećali smrti.“
       Znači, dozvola da možemo posjećivati mezarje dolazi od Poslanikove s.a.v.s. želje da posjeti mezar svoje majke.
       Poslanikov s.a.v.s. otac je preselio prije njegovog s.a.v.s. rođenja, mati mu je preselila kad mu je bilo 6 godina, dalju brigu o njemu preuzeo je njegov djed Abul-Muttalib, vođa plemena Benu Hašim.
       Ni o Poslanikovom s.a.v.s. životu sa Abdul-Muttalibom nemamo puno infomacija.
       Ibn Ishak spominje par priča koje su prenijeli tabiini.
       Abdull-Muttalib je imao odignutu platformu koja je vezala za Kabu, jer je bio vođa Kurejšija. Tada je već imao preko 80 godina i bio je slijep. Kada bi sunce prošlo s druge strane Kabe i pravilo sjenu na njegovu platformu, sjeo bi tu i razgovarao i raspravljao s Kurejšijama. Ta platforma je bila ekvivalent kraljevskom tronu, niko nije smio sjesti na nju bez dozvole, čak ni sinovi, ni unuci.
       Jednog dana, kao dječak, Poslanik s.a.v.s. je u trku skočio na platformu. Njegove amidže su ga povukle nazad. Abdul-Muttalib ga je povukao sebi nazad na platformu i rekao im:
       „On je moje dijete i može boraviti na platformi.“
       Tako da je Poslanik s.a.v.s. bio jedino unuče koje je imalo tu privilegiju da sjedi na platformi.
       Imamo samo još jednu priču vezanu za Abdul-Muttaliba.
       Jednog su dana amidže Poslanika s.a.v.s. poslali da pronađe izgubljene kamile. A razlog za to je bilo, po priči Ibn S'ada, što on ništa nije uradio a to nije bilo uspješno.
       Amidže su bile očajne u nemogućnosti da ih pronađu, a kamile su dragocjene životinje. Poslali su ga nadajući se njegovom uspjehu.
       Pošto je Poslanik s.a.v.s. kasnio sa povratkom, Abdul-Muttalib je saznao i postao bijesan na njih. Kako su mogli tako nešto uraditi, poslati dijete od 7 godina u pustinju?
       Kada se Poslanik s.a.v.s. vratio, Abdul-Muttalib ga je zagrlio i rekao:
       „Više te nikada ne puštam iz moje blizine.“
      
       Sa svojih 8 godina po treći put Poslanik s.a.v.s. postaje siroče. Prvo otac, pa mati i sada djed.
       Ibn S'ad je zabilježio, sa slabijim lancem prenosilaca:
       „Sjećaš li se Abdul-Muttaliba, o Poslaniče?“
       „Sjećam ga se, imao sam 8 godina kada je umro“, odgovorio je Poslanik s.a.v.s.
       Ono što je Abdul-Muttalib učinio na smrtnoj postelji, jeste, da je povjerio Muhammeda s.a.v.s svom sinu Ebu Talibu. Razlog tome je što je jedini živi i pravi brat Abdullahov bio Ebu Talib.
       Ebu Talib je živio dugo, umro je kada je Poslaniku s.a.v.s. imao preko 50 godina.
       Zašto je Allah dž.š. na tako malo dijete stavio toliki teret?
       Postoji mnogo razloga za to.
      
       Prvo, kao što je u vremenu kada su potomci Israilovi bili proganjani i ubijani i kada je bio odvojen od majke, Allah za Musaa a.s., u Kur'anu kaže:
       „Ja sam taj koji brine o tebi, da budeš odgajan pod Mojom zaštitom.“
       Ako je ovo važilo za Musaa a.s., onda je to isto važilo i za Muhammeda s.a.v.s., da niko ne može reći da ima prednost nad njim i da mu je učinio previše. Allah je preuzeo brigu o njemu.
      
       Drugo, biti siroče je teško i traumatično stanje, ali isto tako daje mnoge kvalitete, koje je Poslanik s.a.v.s. trebao kasnije u životu.
       Život u raskošu ne bi ga pripremio za odricanja i žrtvu. Odvajanje od roditelja učinilo ga je samostalnim, zrelijim, dalo mu mudrost, to su sve kvalitete koje je Poslanik s.a.v.s. trebao.
       Ako pogledamo oko sebe vidjećemo da svako dijete rođeno i odraslo u teškim okolnostima puno je zrelije i snalažljivije od djeteta koje je odrastalo u raskošu.
       Prolazeći kroz takve situacije, iz prve ruke mogao je razumjeti siromaštvo. Život u teškim okolnostima učinio ga je suosjećajnim, nesebičnim i milostivim.
       Postoji mnogo hadisa koji govore o brizi o siročadi. U svim tim hadisima, naravno da se Poslanik s.a.v.s. prisjećao sebe.
       „Ja i onaj ko bude vodio brigu o siročetu, bićemo ovako...“, rekao je Poslanik s.a.v.s., pokazujući na dva sastavljena prsta.
       „Kada vidiš siroče, pomiluj ga po glavi“, i to su riječi Poslanika s.a.v.s.
       Jedna od glavnih stubova naše vjere je i briga o siročadi.

       Još jedna stvar koja je bila važna za odgoj Poslanika s.a.v.s. jeste njegov s.a.v.s. odgoj u plemenu Benu S'ad ibn Bekr, što ga je naučilo čistom arapskom jeziku i dalo elokventnost njegovom govoru.
       Poslanik s.a.v.s. kaže:
       „Dat mi je temeljan smisao za govorištvo“, što bi značilo da je u malim frazama mogao reći puno.

       I zadnja priča je njegovo putovanje kao dječaka u Siriju sa amidžom Ebu Talibom.
       Postoji priča koja je zabilježena u Sunen Tirmizi.
       Priča kaže da Poslanik s.a.v.s. u to doba još nije bio dostigao zrelo doba. Reći ćemo da mu je bilo 11 ili 12 godina. Ebu Talib ga je sa sobom poveo na put u Siriju. U Sunen Tirmizi kaže sa Ebu Bekrom i Bilalom. Na putu za Siriju naišli su pored manastira u kome je živio monah Behira. On nikada nije obraćao pažnju na karavane. Ovaj put kada su bili s Poslanikom s.a.v.s. izašao je vani tražeći ih, pozdravio ih i pozvao sebi u manastir na ručak.
       Kada su ga upitali, zašto to radi, odgovorio im je:
       „Sa vama je dječak koji će postati Poslanik, vidio sam oblak iznad glave koji mu pravi hlad, i drveće mu pravi hlad i kamenje mu se klanja.“
       I rekao je Ebu Talibu da pazi na njega.
       Dok su sjedili za ručkom, ugledali su sedam rimskih vojnika kako dolaze. Po priči ti vojnici su tražili poslanika koji će se pojaviti da ga uhvate i ubiju.
       Behira je sakrio goste i odvratio vojnike na drugu stranu. Rekao je Ebu Talibu da odmah vrati Muhammeda s.a.v.s. u Meku, pa ga je on sa Ebu Bekrom i Bilalom vratio.
       Priča je iskazana u nekoj formi u Tirmizijinoj zbirci hadisa i u Ibn Ishakovoj siri.
       Ozbiljni historičari kao što su Ibn Zehebi, Ibn Kesir i još neki, rekli su da nešto ne štima u ovoj priči.
       Ibn Zehebi se upitao kako ova priča može biti istinita kada je Ebu Bekr u to vrijeme i sam bio dijete? Zašto bi njega Ebu Talib poveo kada on nije bio familijarno vezan za njih?
       Bilal u to doba nije bio ni rođen. Bilal i Ebu Bekr su se susreli poslije dolaska islama, onda kada je Ebu Bekr oslobodio Bilala ropstva.
       Zašto mu je drveće pravilo hlad, ako su to već radili oblaci?
       Zašto nemamo ni jednu zabilješku da Poslanik s.a.v.s. podsjeća Ebu Taliba na ovaj događaj, kada je postao Poslanik, upućujući ga time da primi islam?
       Zašto Kurejšije to nisu znale kada je Behira obznanio da je Muhammed s.a.v.s. poslanik?
       Zašto on sam nije razumio situaciju kada mu je došao Džibril i rekao „uči“, pa je otrčao Hatidži govoreći joj da ne razumije šta se s njim dešava? Pa ga je Hatidža odvela Varaki da mu objasni da je to Džibril.
       Neki od učenjaka su rekli:
       „Hajde da zaboravimo priču o Ebu Bekru i Bilalu, ali hajde da prihvatimo ostali dio priče.“ 
       Cijelu priču bi trebalo obilježiti kao neautentičnu, jer nemuslimanski učenjaci, pozivajući se na nju, tvrde da je Poslanik s.a.v.s. od Behire dobio sve informacije o kršćanima i židovima i čime diskreditiraju Poslanikovo s.a.v.s. poslanstvo.
       Arapi nisu imali bibliotke, niti zabilježene priče o poslanicima, to nije bilo bitno za njihovu tradiciju. Kurejšije ništa nisu imale sa sinovima Ishakovim, sa Musaom i Isaom a.s.
Poslanik s.a.v.s. je došao u takvu džahilijetsku sredinu, u kojoj nije bilo biblioteka, obrazovnih institucija, i on sam nepismen i potpuno neobrazovan, počeo im je recitirati historiju koja nije bila njegova.
       Odakle mu sve to?
       Allah spominje u Kur'anu, da Poslanik nije prije pisao ni čitao, niti poznavao te priče.
       „Niti si ih ti poznavao niti tvoj narod“, kaže Allah.
       Orijentalisti su se zakačili za ovu priču i s njome deskriditirali Poslanika s.a.v.s.
       Sve da je priča i istinita, kako je Poslanik s.a.v.s. sa 11 godina i jednim susretom, koji je vjerovatno trajao par sati, mogao zapamtiti sve te informacije, koje su zabilježene u Kur'anu o prijašnjim narodima i poslanicima.
       Ibn Zehebi smatra da je cijela priča izmišljena.
       Moramo biti jako pažljivi sa nevjerodostojnim hadisima. Kroz historiju mnogo ljudi je to radilo, neki su to činili zlonamjerno, neki dobronamjerno.
       Jedan od poznatih nevjerodostojnih hadisa je i hadis koji govori o fadiletima Ku'rana, da svaka sura ima svoj blagoslov.
       Kada su Imam Ahmed i drugi uhvatili onoga koji je izmislio hadis i upitali ga zašto to radi, on je odgovorio da je vidio ljude da se bave fikhom i historijom, pa je želio da se vrate Kur'anu.
       Što se tiče hadisa i hadiske nauke, ona je dosta striktna i svaki hadis prolazi kroz detaljno izučavanje i istraživanje, posebno u temama halala i harama, hadis se obilježava kao vjerodostojan ili nevjerodostojan, dok je sira više podložna dodavanju priča koje nisu pronađene u ranim knjigama.
       To smo već spominjali, kao npr. da se Poslanik s.a.v.s. rodio obrezan, da nije imao sjenu..., sve te informacije ne postoje u ranim knjigama sire, ali su dodavane u kasnijim.
       Ljudi su željeli da Poslanika s.a.v.s. učine što mističnijim i uzvišenijim, ali to nije potrebno, jer ono što znamo o njemu i što je istinito, sasvim je dovoljno da shvatimo njegovu s.a.v.s. veličinu.



04.07.2019.

11. ROĐENJE MUHAMMEDA S.A.V.S.

      O roditeljima Muhammeda s.a.v.s. imamo jako malo informacija iz više razloga.
      Kao prvo, oboje su živjeli vrlo kratko. Oboje su umrli, najvjerovatnije, u svojim ranim dvadesetim.
      Drugo, oboje su umrli prije nego što je Poslanik s.a.v.s. postao Poslanik.
      Treće, kada je Poslanik s.a.v.s. dobio objavu, oni su već bili mrtvi 30-40 godina. Kada je islam postao jak i stabilan, niko se nije sjećao tih prošlih dana.
      Mekanski period trajao je 53 godine, 40 prije objave i 13 sa objavom.
      Medinski period trajao je 10 godina.
      Ako bi historiju Meke i Medine uporedili, pisana historija Medine bi bila makar tri puta veća od historije Meke, iako je mekanski period puno duži.
      Kada je islam postao jak i zajednica se stabilizirala, narod je imao vremena, mogao je pisati, sjećati se, dok su muslimani u Meki bili zlostavljani i mučeni, nije bilo vremena za historiju. Ako nisu zapisane informacije o životu Poslanika s.a.v.s. iz tog perioda, šta onda možemo očekivati za informacije o životu njegovih roditelja?!
      Informacije koje imamo, ili su legende, ili priče za koje nismo sigurni da su istinite.
      Abdullah, otac Poslanika s.a.v.s., kao što znamo, sin je Abdul-Muttaliba, kojeg je on trebao žrtvovati. Odmah nakon tog događaja, Abdul-Muttalib je odlučio oženiti Abdullaha. Prema neki predajama, bilo mu je 18 godina, a po nekim 20-25 godina. U svakom slučaju, bio je mladić.
      Abdul-Muttalib izabrao je za njega kćerku vođe plemena Benu Zuhra, koje je bilo jedno od plemena Kurejšija. Zaprosio Aminu bint Vehab u ime Abdullaha. To se desilo u vremenu kada se sa karavanima kreće na put za Siriju. Vehab je prihvatio ponudu, pa su se vjenčali nekoliko dana prije polaska karavane. Kaže se da su zajedno proveli 4-5 dana.
      Abdullah je nakon tih par dana provedenih sa Aminom otišao sa karavanom za Siriju.
      Postoje i priče koje ne smeta spomenuti, iako za njih nemamo dokaze da su istinite.
      Kažu da je Abdullah imao lice koje je svijetlilo nurom. Bio je lijep i zgodan mladić. Sve djevojke Kurejšija su se željele udati za njega. Dosta njih su mu na različite načine pokazivale svoju zainteresiranost. Odgovorio bi im da mora poštovati odluku oca. Kada je oženio Aminu, sve te djevojke prestale su se zanimati za njega. On se upitao, zašto? Odgovorile su mu da više ne posjeduje nur na licu, što bi značilo da se ta svjetlost prenijela na njegovog sina Muhammeda s.a.v.s., koji je već bio u utrobi majke Amine.
      Na povratku iz Sirije, razbolio se. Njegova bolest usporila je karavan. Pri ulasku u Jesrib (Medina), rekao je karavani da nastavi put prema Meki, a da on ima familiju tu u plemenu Benu Nedžar, pa će ostati kod njih dok ne ozdravi.
      Amina je s nestrpljenjem očekivala povratak karavane, da mužu prenese lijepu vijest da je trudna. Rečeno joj je da je bolestan, da je ostao u Jesribu i da će doći za par sedmica. Nažalost, naredna vijest je bila da je umro. Niko ne zna gdje je ukopan, tako da je Amina ostala vrlo mlada udovica.
      Poslanik s.a.v.s. rođen je u poznatoj godini, Godini slona. Rečeno nam je da je rođen 12. rebiu-l-evvela. Ovo je najviše korišteni datum, iako naše prve knjige historije navode više različitih datuma. Ne postoji koncenzus među učenjacima kojeg datuma se Poslanik s.a.v.s. rodio.
      Ono što sigurno znamo jeste ono što nam je Poslanik s.a.v.s. rekao.
      U Sahih Muslim, čovjek je upitao Poslanika s.a.v.s.:
      „Zašto postiš svaki ponedjeljak?“
      Poslanik mu je odgovorio:
      „To je dan u kome sam se rodio i to je dan u kome mi je došla Objava.“
      Postoje i neke predaje koje spominju i godinu rođenja Muhammeda s.a.v.s.
      Osman ibn Affan upitao je jednog od najstarijih Kurejšija, Kubasa ibn Ešjema, poslije smrti Poslanika s.a.v.s.:
      „Ko je veći, (misleći na godine), ti ili Poslanik s.a.v.s.?“
      Pa mu je odgovorio:
      „Poslanik s.a.v.s. je veći, (misleći na poziciju), ali ja sam stariji. Poslanik je rođen u Godini slona. A ja se sjećam da me je majka, kao dječaka vodila da vidim ostatke tog događaja.“
      Još jedan od ashaba, Suvejd ibn Gafla je upitan kada je rođen?
      Pa je odgovorio:
      „Ja i Poslanik s.a.v.s. smo rođeni iste godine, a to je bilo u Godini slona.“
      Postoje još neke kombinacije da je Poslanik s.a.v.s. rođen 10 godina prije ili poslije, ali najviše učenjaka se slaže da je to bilo u Godini slona.
      Već smo govorili da Arapi nisu imali klasični kalendar, nego su se događaji vezali za druge, veće događaje. Godina suše, Godina slona..., pa bi bilo, dvije godine prije ili poslije tog događaja, dok se ne desi neki novi veliki događaj. Tako se računalo sve dok Omer r.a. nije uveo lunarni hidžretski kalendar, koji mi i danas koristimo, dajući tim činom Arapima odlike nacije.
      Ono u što smo sigurni jeste da se rodio u Godini slona i u ponedjeljak.
      Precizirati kada je tačno bila Godina slona je teško. Ne postoje hronološki zapisi, ni neki zapisi iz Abesinije, ali povezujući činjenice, većina historičara kažu da je to bilo 570. godine kršćanske ere.
      Kako izračunati mjesec i datum?
      Ako pogledamo dvije nastarije knjige ikada napisane o Poslaniku s.a.v.s., naći ćemo različite informacije. Najpoznatija knjiga je Sira od Ibn Ishaka. On je umro 150. godine po hidžri. On kaže, bez lanca prenosilaca, da se Poslanik s.a.v.s. rodio 12. rebiu-l-evvela u Godini slona. Zbog ove informacije nam je jasno zašto se ovaj datum najviše koristi.
      Između njega i Poslanika s.a.v.s. je oko 200 godina i nije nam dao podatke od koga je dobio tu informaciju.
      Ako pogledamo drugu najstariju knjigu, Tabakatil ibn Sa'd, u njoj stoji da se Poslanik s.a.v.s. rodio u ponedjeljak i da je to bilo 10. rebiu-l-evvela. Neki kažu da se rodio 2. rebiu-l-evvela.
      Ibn Abbas isto kaže da se rodio 10. rebiu-l-evvela.
      Ibn Kesir, poznati historičar, u knjizi El-Bidaje ven-n-ihaje kaže:
      „Većina učenjaka se slaže da je Poslanik s.a.v.s. rođen u rebiu-l-evvelu, ali postoje i drugačija mišljenja. Postoje i različita mišljenja o datumu rođenja. Jedna grupa kaže da je rođen 2. rebiu-l-evvela, kao što su Ebu Ma'šer Al-Sindi, Ibn 'Abdul Barr, poznati učenjak iz Andalusije, zatim, Al-Vakili, jedan od najpoznatijih učenjaka ranog islama.“
      Znači imamo tri jaka mišljenja da se Poslanik s.a.v.s. rodio 2. rebiu-l-evvela.
      Ibn Kesir nastavlja:
      „Imamo drugo mišljenje da se rodio 8. rebiu-l-evvela. To je mišljenje Ibn Hazema, poznatog učenjaka iz Andalusije, i poznatog imama Enesa ibn Malika, zatim, Ez-Zuhrija, poznatog pisca sire i Muhammeda ibn Džubejra ibn Mu'tima.
      Treće mišljenje je da se rodio 10. rebiu-l-evvela. To tvrdi Ibn Asakir i Džafer Al-Sadik, jedan od potomaka Muhammeda s.a.v.s., koga šije smaraju jednim od 12 imama.
      Četvrto mišljenje je da se rodio 12. rebiu-l-evvela, a to je mišljenje Ibn Ishaka.“
      Ne postoji lanac prenosilaca. Ibn Kesir kaže da to jeste najrasprostranjenije mišljenje. Ovo mišljenje je bilo najzastupljenije u srednjovjekovnom islamu, a i u današnjem vremenu, dok je u ranom islamu bilo više opcija.
      Postoje još i opcije da je Poslanik s.a.v.s. rođen 17. ili 22. rebiu-l-evvela. Postoji opcija da čak nije rođen u rebiu-l- evvelu, nego u ramazanu.
      Da zaključimo, postoji preko deset različitih mišljenja u najranijim knjigama islama o tačnom datumu rođenja Muhammeda s.a.v.s. i nijedan nije potvrđen. Nijedan nema jake dokaze. Sve su samo mišljenja raznih učenjaka. I da budemo korektni, 12. rebiu-l-evvel ima naslabije dokaze. 2. 10. rebiu-l-evvel, prenose tabi'ni (druga generacija muslimana) i tabi tabi'ini (treća generacija muslimana), a 12. rebiu-l-evvel prenosi Ibn Ishak, koji je živio 200 godina poslije Poslanika s.a.v.s., bez lanca prenosilaca.
      Ako je ovo tačno, zašto je onda 12. rebiu-l-evvel najpopularniji? Vrlo jednostavno je odgovoriti; zato što je to napisao Ibn Ishak, jer većina kasnijih učenjaka kao referencu uzimaju njega. Ibn Ishak je rekao da se Poslanik s.a.v.s. rodio tog datuma i niko više nije postavljao pitanje vjerodostojnosti. Sira Ibn Ishaka jeste dobra, ali nije jedina i njegova informacija o datumu rođenja Muhammeda s.a.v.s., nema lanac prenosilaca da bi je uzimali kao tačnu.
      Drugi razlog zašto je taj datum popularan, jeste kontraverzna priča u kojoj je prvi put Poslanikov s.a.v.s. rođendan slavljen kao javni praznik, mevlud.
      Vlasti su odlučile da će to biti 12. rebui-l-evvel. I datum i praznik i običaji su se kao požar proširili cijelim carstvom.
      Prvi pisani podaci o proslavi mevluda vežu se za 517. godinu po hidžri, što znači da koncept mevluda do tada nije postojao. Proslavljanje rođendana nije nešto što je bilo u običajima islama ili Arapa. Ako uzmemo, ni naši preci nisu znali svoje datume rođenja, niti su im oni bili važni, te stvari se nisu pisale. Proslava rođendana je dio zapadne civilizacije. Prvi koji su proslavljali mevlud bili su Fatimije iz Egipta. Fatimije su grupa koja ne pripada sunetskom islamu, bili su ekstremno šijska dinastija. Potomci su Aga Hana, današnje Ismailije. Godinama su vladali Egiptom i uveli su oko 30-40 proslava. Pored raznih praznika kao što je, 10. muharrem, rođenje imama, slavili su i rođenje Muhammeda s.a.v.s.
      To je bila politička odluka, koja je odgovarala vladajućima da okupljaju narod, radi slavlja, trgovine, propagande...
      150 godina kasnije, neki od sunijskih vladara uzeli su to kao dobru ideju, pa su i oni uveli proslavu rođenja Muhammeda s.a.v.s.
      Prvo se to dogodilo u Mosulu u Iraku, oko 617. godine po hidžri. 12. rebiu-l-evvel postao je vrlo raskošan festival. Guverneri su se počeli natjecati ko će pripremiti bolju i veću proslavu. Besplatnu hranu, poklone..., ubrzo je postao nacionalni praznik. Sve je to bilo iz političkih razloga, kao što se današnji lideri takmiče pred izbore. 660. godine taj datum i takva proslava se proširila na cijelo sunijsko područje. Neki učenjaci se s time nisu slagali, neki su postavljali uvjete pod kojima se može slaviti... Međutim, običaj se širio kao poplava i nije ga bilo moguće zaustaviti.
      Taj datum, nakon svega, zaživio je u narodu, iako nije dokazanao da je tačan.
      O rođenju Muhammeda s.a.v.s. postoji puno legendi, ali samo jedna ima dokaz. Ako stvarno želimo slaviti rođenje Muhammeda s.a.v.s. trebamo to raditi na način kako je to on s.a.v.s. radio, postiti ponedjeljak. Prava ljubav se ne iskazuje jednom godišnje, ona se mora potvrđivati kontinuirano.
      Mi ne trebamo lagati da bi veličali Poslanika s.a.v.s., Allah ga je uzdigao dovoljno.
      Ono što je zanimljivo, ranije knjige o islamu imaju malo informacija, a one koje su napisane poslije, puno više. Zapitamo se odakle su došle te informacije? Ibn Ishak je prva knjiga o životu Poslanika s.a.v.s. i on kaže:
      ,,Ja sam napisao sve što sam sakupio u jednu knjigu“, a onda imamo 700 godina kasnije knjigu pet puta deblju od Ibn Ishakove.
      Postoje priče npr. da je Poslanik s.a.v.s. rođen obrezan. Kada se rodio da je odmah pao na sedždu. Kada se rodio, podigao je svoj kažiprst prema nebu i izgovorio šehadet. Sve ovo nam ne treba, jer se na osnovu toga s našom vjerom ismijavaju. Ibn Ishak nije spomenuo nijednu od ovih stvari.
      Postoji samo jedan vjerodostojan hadis koji spominje rođenje Poslanika s.a.v.s. U Musnedu Ahmeda ibn Hambela, Poslanik s.a.v.s. kaže:
      „Kada me je mati nosila, vidjela je svjetlost koja je izvirala iz nje i obasjala palače u gradu Busri u Šamu.“
      Učenjaci su pokušali dokučiti značenje hadisa, zašto Šam?
      Zato što je Šam, po našem vjerovanju, blagoslovljena zemlja. Allah u Kur'anu kaže:
      „Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili.”
      Skoro svi poslanici su vezani za taj dio Zemlje.
      Poslanik .a.v.s. je predvidio da će u Šamu uvijek biti nosioci islama. Šam je prva oblast koja je osvojena poslije osvajanja i ujedinjavanja Arabije, a Busra je, vjerovatno, prvi grad.
       Ono u što vjerujemo jeste da će Isa a.s. sići u Šamu, ne u Meku ili Medinu.
      Postoji još legendi koje govore o rođenju Poslanika s.a.v.s., koje nisu zabilježene u historiji, kao što je, da su palače kraljeva pale.
      Postoji priča koju spominje dosta učenjaka da su rođenjem Poslanika s.a.v.s. džini prestali ulaziti na veće nebo.
      Džinima je bilo dozvoljeno da ulaze na veće nebo i slušaju razgovore meleka, Allah to potvrđuje u suri Džinn.
       „I sjedili smo okolo njega po busijama da bismo što čuli, ali će onaj, ko sada prisluškuje, na zvijezdu padalicu koja vreba naići.“
      Ono što učenjaci tvrde je da su rođenjem Muhammeda s.a.v.s. nebeska vrata zatvorena, ali ispravno mišljenje je da se to dogodilo kada je postao Poslanik, silaskom Objave, to je jasno navedeno u hadisu.
      Ibn ishak spominje da je Poslanik s.a.v.s. obrezan kada je imao 7 dana, da ga je obrezao njegov djed Abdul-Muttalib i da je napravio veselje. Ova činjenica potvrđuje da knjige napisane 700 godina kasnije, u kojima piše da se rodio obrezan, nisu tačne.
      Odabrao mu je ime Muhammed, koje je bilo jedinstveno i neobično ime, niko u Meki nije se tako zvao.
      Upitali suAbdul-Muttaliba:     
      „Zašto si mu dao takvo ime, zašto mu nisi dao ime nekog od predaka?“
      Odgovorio je:
      „Želim da bude hvaljen od ljudi na Zemlji i na nebu“, što je u suštini značenje imena Muhammed.
      Neki učenjaci tvrde da je to bilo nepoznato ime za Arape. Drugi tvrde da je bilo poznato, ali nije bilo često. Drugo mišljenje izgleda pouzdanije, jer postoje ljudi čije reference koristimo, kojima je bilo ime Muhammed.
      Kada je Poslanik s.a.v.s. rođen, vijest se proširila među Kurejšijama.
      Ebu Lehebu, amidža Poslanika s.a.v.s., koji je kasnije postao neprijatelj islama, tu vijest donijela je djevojčica Suvejba, koja je bila robinja. Zbog te radosne vijesti koju mu je saopćila, Ebu Leheb ju je oslobodio ropstva.
      Postoji hadis, u Musned imam Ahmed, da je Abas r.a. vidio Ebu Leheba poslije njegove smrti u snu, da je u džehennemu kažnjen najžešćom kaznom.
      Abas ga je upitao:
      „Zar ti tvoja rodbinska veza sa Poslanikom s.a.v.s. nije pomogla?“
      Odgovorio je:
      „Ne, osim jedne stvari koju sam učinio. Kada je lijepa vijest stigla do mene da se rodio, oslobodio sam ropstva Suvejbu i zbog toga mi je dozvoljeno par kapi vode.“



03.07.2019.

10. ZAŠTO ARABIJA?

Spomenuli smo idolatriju i kako je ona počela, ali je ostao još jedan momenat koji treba spomenuti, koji je vrlo važan i demonstrira nam značenje la ilahe illallah i našu vjeru.

Ono što je važno, jeste, da su Arapi vjerovali u istog Boga kao i mi, sa istim imanom i atributima. Oni nikada nisu imali idola koji se zvao Allah, jer znali su da Allah ne može biti reprezentiran u obliku idola. Znali su da je Allah njihov Stvoritelj, Onaj koji ih opskrbljuje, Onaj koji ih obdržava.

Ako ih upitaš, ko vas je stvorio, odgovoriće ti, Allah. Ili ako ih upitaš, ko šalje kišu s neba, reći će ti, Allah. Ili ako ih upitaš, ko vas opskrbljuje hranom, reći će, Allah.
U Kur'anu Allah kaže:
„Ako ih upitaš ko je stvorio nebesa i Zemlju, sigurno će reći: „Allah“...“

Njihov paganizam nije bio sličan današnjem paganizmu, kao što je u budizmu ili hinduizmu, da je bog Buda ili Krišna. Oni će uvijek reći, Allah je naš Gospodar, ali i pored njihovog priznavanja Allaha za Gospodara nisu bili vjernici. Pripisali su Mu druga, izopačujući tako vjeru Ibrahima a.s. i Ismaila a.s.
Objašnjavali su da su idoli samo stepenice da bi se približili Allahu.

Kur'an nam objašnjava:
„Mi im se klanjamo samo da bi nas što više Allahu približili.“

Allah u Kur'anu kaže:
„Oni se, pored Allaha, klanjaju onima koji im ne mogu nauditi niti im mogu kakvu korist pribaviti, i govore: „Ovo su naši zagovornici kod Allaha“...“

Mi smo grešni da se obraćamo Allahu, a ovi idoli su bezgrešni, tako da se mi preko njih približavamo Allahu. Ovo je važno razumjeti, jer njihov širk nije odbacivanje Allaha kao Gospodara.

Danas imamo muslimane sa sličnim mentalitetom. „Ja sam previše grešan, da bih klanjao“, obraćajući se nekom drugom da se za njega moli Allahu.

Takvih primjera ima širom svijeta, a takav mentalitet je bio mentalitet predislamskih Arapa.

Da bismo pojasnili situaciju bolje, uzećemo primjer kako je nastao idol Lat, koji je bio glavni idol Taifa.

Lat je bio čovjek koji je hranio hodočasnike supom pri ulasku u Meku. Riječ za napraviti supu u arapskom je lete, lejutu. Lat je onaj koji priprema supu, to nije ime, nego zanimanje, profesija. Bio je dobar i darežljiv čovjek, pa su ga zbog dijeljenja supe prozvali Lat. Kada je umro, napravili su mu nadgrobni spomenik, mauzolej, kako bi sačuvali sjećanje na njega. Kada su napravili mauzolej, ljudi su počeli dolaziti da se mole, tražeći blagoslov. Polahko, ali sigurno, to se pretvorilo u obožavanje tog nadgrobnog spomenika, idola.

Lat nije ništa drugo, nego sveti čovjek?!

Na svijetu, pored Allaha, najviše obožavan je Isus, Isa a.s. Ko je Isus, dobar čovjek ili loš? Dobar čovjek, naravno. Jedan od najodabranijih poslanika.

Sklizavanje s pravog puta ne počinje s lošim ljudima. Satanista je jako malo, ali onih koji obožavaju Isusa pored Allaha je puno. Lahko je skliznuti s dobrim čovjekom, od zla se svi čuvaju.

Da stavimo dobrog čovjeka na veću poziciju od one koja mu pripada naša vjera zabranjuje. Nema obožavanja nikoga osim Allaha, uključujući u to i Muhammeda s.a.v.s. Nema potrebe ići preko Njega s.a.v.s. da bi se dobilo Allahovo zadovoljstvo. Allahu se direktno obraćamo. Poslanik s.a.v.s. nam je samo uzor.

Ako je Arabija bila tako loša i izopačena, zašto je Allah izabrao Arabiju? Zašto nije izabrao Rim, Perziju kao drevnu civilizaciju? Zašto pjeskovitu Arabiju, koja nije imala ni civilizaciju ni svetu knjigu..., pa čak ni uspostavljenu državu?

Postoji mnogo mudrosti koje možemo izvući iz ovoga.

Prvo, Arabija se nalazila između dvije izvanredne sile, između Sasinida i Bizantije. Ratovi su se između njih vodili 400 godina na području današnje Sirije. Arabija je bila između, graničila je s njima ali je na neki način bila i odvojena. Dolaskom Poslanika s.a.v.s., u periodu od 30-40 godina oba ova carstva su bila osvojena. Da je Arabija bila daleka Kina, teško bi bilo osvojiti ove dvije izvanredne sile.

U suštini Arapi nemaju historiju u kojoj ih je neko kolonizirao. Nisu bili zanimljivi nikome. Daleko su bili od svega u okrutnoj pustinji. Zato kada su muslimani krenuli u rat s ove dvije sile, oni su se na neki način ismijavali, pitajući se:
„Beduini napadaju nas?!“
Zabilježeno je da se perzijski car ponašao prema muslimanskim izaslanicima kao prema djeci, ismijavajući ih i ne vjerujući da Arapi mogu napasti.

Arapi nisu imali civilizaciju, što znači da nisu imali vladu, parlament..., pa ako nemaš vladu, ne postoji ni zakon u državi.

Druga odrednica civilizacije je literatura. Arapi nisu imali pisanu literaturu, oni su imali usmenu poeziju, govorništvo.

Nisu imali ni arhitekturu, Arapi nisu imali monumentalne građevine, kao što su Rimljani npr. imali Aja Sofiju, napravljenu 100 godina prije dolaska Poslanika s.a.v.s., koja i danas fascinira.

Bili su zaostali nepismeni beduini, ali dolaskom islama postali su najbolja nacija. Allah u Kur'anu kaže:
„Mi vam Knjigu objavljujemo u kojoj je slava vaša, pa zašto se ne opametite?!“

Pošto nisu posjedovali ni jednu od navedenih karakteristika, bilo im je lahko da je organiziraju, nije bilo kompeticije. Da je Kur'an kojim slučajem došao Rimljanima, koji su imali postavljenu strukturu države i života, napravio bi se haos. Poznavajući takvo stanje Arapa, niko nije mogao predvidjeti šta će se desiti. Zamislite neku državu, zadnju na listi država, da vam za nju neko kaže da će za 5 godina postati izvanredna sila.

U Arabiji je vladao vakum. Sam taj vakum je Božiji blagoslov.

U prvim bitkama Poslanika s.a.v.s. nije bilo velikih ratova, jer su arapska plemena bila mala i rascjepkana. Malim i mudrim potezima Poslanik s.a.v.s. prvi put je ujedinio potomke Ismaila a.s. i ujedinjavanjem i osvajanjem Arabije moglo se ući u rat s velikim civilizacijama.

Još jedna važna stvar je da su Arapi, iako nisu imali neke kvalitete, posjedovali neke druge, što ih je učinilo podobnim za preuzimanje Objave. Jedna od kvaliteta je čistoća duha, nisu bili opterećeni raznim filozofijama. Bili su jednostavni ljudi, a biti jednostavan ima i svoje prednosti. Lakše je prihvatiti poruku i razumjeti je bez drugih opcija u glavi.

Također, Arapi su imali dobre karakteristike kao što je hrabrost, nisu bili kukavice. Ponosni. Iskreni, mrzili su laž. Dokaz tome je i priča Ebu Sufjana sa Heraklijem, koju smo prije naveli. U kojoj Ebu Sufjan, iako nije bio musliman, iskreno, pozitivno govori Herakliju o Muhammedu s.a.v.s..
Kako je kasnije rekao:
„Iako mi je bilo teško pričati istinu o Muhammedu s.a.v.s., nisam želio da moj narod sazna da sam lagao.“

Čvrsto su se držali obećanja, ako su nešto obećali onda su to i izvršili. Primjer nam je priča Abdul-Muttalibova, kada se zavjetovao da će žrtvovati jednog sina, ako mu ih Allah bude podario deset.
Bili su narod od riječi. Zato u predislamskoj Arabiji ugovori nisu pisani, ako je neko nešto rekao, onda se toga i držao. Izdaja je bila jako omražena.

Postoji hadis o arapskim konjima u kome ih je Muhammed s.a.v.s. hvalio. Do današnjeg dana arapski konji su poznati kao najbolji na svijetu. Zato su u bitkama pobjeđivali, najbolji konji i najbolji konjanici, lahko naoružani, spremni na duga putovanja i teške uvjete, sve to im je olakšavalo kretanje i manevrisanje. Rimljanima je sve to falilo.

Arapski jezik je semitski jezik. Semitski jezici su puno elokventniji i jači u izražavanju nego jezici zasnovani na latinskom jeziku. Iz korijena jedne riječi arapskog jezika, može se izvesti i do 200 drugih riječi i izvedenica.

I zadnja ali glavna stvar, zbog koje je Allah izabrao Arape, jeste Ibrahim a.s., tj. njegova dova.
Dok je gradio Kabu sa sinom Ismailom molio je:
„Gospodaru naš podari nam od naših potomaka Poslanika, koji će im prenijeti tvoje znakove i koji će ih pročistiti i koji će ih podučiti Knjizi i mudrosti.“
Ibrahim a.s. i Ismail a.s. su proučili dovu da Poslanik bude od njihovih potomaka. Znao je Ibrahim a.s. da će biti poslanika sa druge strane, od sina mu Ishaka a.s., jer dok je Sara još bila trudna, došla je ta vijest.
Allah u Kur'anu kaže:
„Poslaćemo ti Ishaka i Jakuba...“

Ibrahim a.s. je želio isto i za Ismaila, pa je dovom obuhvatio sve, ne precizirajući. Zato je Muhammed s.a.v.s. poslan cijelom čovječanstvu, dok su drugi poslanici dolazili pojedinim narodima.

U hadisu Poslanik s.a.v.s. kaže:
„Ja sam dova moga oca Ibrahima a.s., i ja sam lijepa vijest koju je Isa a.s. najavio.“
02.07.2019.

9. RAZLIKA IZMEĐU IMENA AHMED I MUHAMMED

Poslanik Muhammed s.a.v.s. imao je više imena. Jedan od pisaca sire nabrojao ih je oko 250. Neka su mu dali ljudi, a neka su od Allaha.

Imena koja se pojavljuju su:

- Muhammed (Mnogo hvaljeni),
- Ahmed (Najpohvaljeniji),
- Hamid (Onaj koji hvali),
- Mahmud (Hvaljeni),
- Mustafa (Odabrani),
- Mahi (Brisač),
- Hašir (Skupljač),
- Akib (Posljednji),
- Sejjid (Predvodnik, Vođa, Gospodin),
- Resul (Poslanik),
- Mursel (Poslanik), i mnoga druga.

Ime Muhammed, spomenuto je u Kur’anu 4 puta, dok je ime Ahmed spomenuto par puta, svaki put u govoru Isa a.s.

Muhammed znači stalno, neprestano, konstantno veličanje.
Muhammed je za količinsko veličanje, od početka svijeta do današnjeg dana, pa do kraja dunjaluka i Sudnjeg dana, pa i poslije, poslanik Muhammed s.a.v.s. će biti veličan.

Ahmed znači da mu je dat najveći kvalitet veličanja.

Musa a.s. je predvidio našeg Poslanika s.a.v.s. pod imenom Muhammed, dok ga je Isa a.s. predvidio pod imenom Ahmed.
02.07.2019.

8. IZGLED I KARAKTERISTIKE MUHAMMEDA S.A.V.S.

Ličio je na izlazak sunca i puni mjesec.
Jedan od ashaba je rekao, da ništa mu nije bilo draže na svijetu od gledanja u njegovo lice, a lice mu nije bilo ni okruglo, ni duguljasto, niti bijelo, niti crno, svijetlo smeđe.
Kosa mu je bila gusta, ni kovrdžava, ni prava.
Brada mu je bila gusta.
Oči su mu bile crne i krupne.
Nije bio ni visok, niti nizak.
Nije bio dlakav po tijelu, osim nešto dlaka na grudima što je imao.
Ruke su mu bile mekše od svile.
Miris mu je bio ljepši od mirisa miska.
Hodao je brzo i okretao se cijelim tijelom.
Između plećki imao je poslanički biljeg, mladež.
Ko god ga je ugledao zastao bi u čuđenju, zbog nura koji je zračio iz njega.
Neki su primili islam samo gledajući u njegovo lice...
Niko prije njega i poslije njega nije bio kao on, s.a.v.s.

ONO ŠTO JE KARAKTERISTIČNO SAMO POSLANIKU S.A.V.S.

Nabrojano je oko 50 karakteristika koje samo on dobio, a neke od njih su:
- Zadnji je Poslanik.
- Poslanstvo je dato Muhammedu s.a.v.s. i prije nego je duša udahnuta u Adema a.s.
- Jedini je Poslanik koji je poslan cijelom čovječanstvu, pa i džinima. Allah ga je pomogao sa strahom, koje je Allah utisnuo u neprijatelje, čak i mjesec dana ranije su osjećali strah.
- Dobio je najviše sljedbenika.
- Dobio je Kur'an kao mudžizu.
- Dobio je putovanje iz Meke u Jerusalempa na nebesa. (Isra i Miradž).
- Biće vođa cijelog čovječanstva na Sudnjem danu.
- Prvi će biti proživljen na Sudnjem danu.
- Prvi će biti obučen na Sudnjem danu.
- Dobiće najveće vrelo (Havd) na Sudnjem danu.
- Prvi će preći Sirat-ćupriju, pokucati na vrata Dženneta, ući u Džennet...
- Njegov ummet će biti prvi koji će ući u Džennet, iako je hronološki zadnji.
- Allah ga je počastio sa najvećim stepenom u Džennetu (Firdevsom)...

MANIRI MUHAMMEDA S.A.V.S.

Enes ibn Malik je rekao:

„Živio sam s Poslanikom s.a.v.s. i služio ga deset godina, i nikada mi ništa nije zamjerio. Iz njegovih usta nikada se ni „uh“ nije čulo. „Uh“ je najmanja riječ za izražavanje iritacije, to nije, čak, ni riječ ljutnje. Nikada mi nije rekao, „zašto si to uradio“, ili „zašto to nisi uradio“.

U drugoj predaji Enes kaže:

„Jednom me je Poslanik s.a.v.s. poslao da uradim neki posao, na putu sam ugledao djecu kako se igraju. U potpunosti sam zaboravio na posao i pridružio im se u igri. Neko mi je stisnuo rukama uši i okrenuo me. Ugledao sam Poslanika s.a.v.s. kako mi se smiješi.“

Poslije nekog vremena Poslanik s.a.v.s. se zabrinuo i izašao da vidi šta se događa s Enesom. Našao ga s djecom u igri, pa se i on poigrao s njim.

Enes je tada imao oko 7 godina.

PREHRAMBENE NAVIKE MUHAMMEDA S.A.V.S.

Poslanik s.a.v.s. nikada nije jeo toliko da napuni stomak.

Aiša r.a. je pričala, da Poslanik s.a.v.s. nekada nije okusio meso i po 6 sedmica.
Kada je to ispričala Urvi, 40 godina kasnije, upitao ju je:

„Kako ste onda živjeli?’’

Rekla je:

„Jeli smo dvije tamne stvari.“
Dvije tamne stvari, mislila je na hurme i mutnu vodu, tada nije bilo čiste filtrirane vode.

Puno godina poslije smrti Muhammeda s.a.v.s., Abd-ar-Rahmanu ibn Aufu doneseno je jelo od mesa i hljeb. Čim je ugledao jelo počeo je da plače. Kada su ga upitali zašto plače, rekao je:

„Poslanik s.a.v.s. do svoje smrti, nikada nije jeo pšenični hljeb toliko da napuni stomak.“

Aiša r.a. je isto tako često kazivala, da kada bi joj donijeli dobru hranu, mnogo godina poslije Poslanikove s.a.v.s. smrti, počela bi plakati. Rekla je istu stvar, da Poslanik s.a.v.s. nikada u svom životu nije jeo hrskav ili čvrst hljeb do te mjere da napuni stomak.
02.07.2019.

7. GENOLOGIJA MUHAMMEDA S.A.V.S. I GODINA SLONA

Muhammed, s.a.v.s., ibn Abdullah, ibn Abdul-Mutallib (Šejbe), ibn Hašim ('Amr), Abdu-Menaf (El-Mugire), ibn Kusajj (Zejd), ibn Kilab, ibn Murre, ibn Iljas, ibn Mudar, ibn Galib, ibn Fihr (Kurejš), ibn Malik, ibn Nedar (Kajs), ibn Kinane, ibn Huzejme, ibn Mudrike ('Amir), ibn Iljas, ibn Mudar, ibn Nezar, ibn Me'ad, ibn Adnan, potomak Ismaila a.s., sina Ibrahimovog a.s.

O svima njima nemamo informacije, osim ponekog isječka koje spominje Muhammed s.a.v.s.

U Sahih Muslim Poslanik s.a.v.s. kaže da je od potomaka Ismaila a.s. Allah odabrao Kinana, a Kurejšija od Kinana, a od Kurejšija, Benu Hašim, a od Benu Hašim odabrao je mene.

Porijeklo Muhammeda s.a.v.s. je najbolje i najplemenitije od cijelog čovječanstva. Porijeklo je bilo vrlo važno, posebno za Arape toga vremena, jer je u njihovom vremenu i okruženju porijeklo je bilo sve, status, plemenitost...

Kada je Džafer ibn Ebi Talib stao ispred Nedžašija da mu predstavi islam, rekao mu je:

„Mi imamo Poslanika, znamo mu porijeklo (lozu).“,

a kada je Mugira ibn Š'uba stao ispred posljednjeg cara Perzije rekao mu je:

„Allah nam je poslao Poslanika, znamo mu porijeklo, znamo odakle dolazi, njegova zemlja je najbolja zemlja, i njegovo porijeklo je najbolje porijeklo, njegovo pleme je najbolje pleme, i on je najbolji od svih nas.“

U islamu porijeklo ne predstavlja nikakav status, niti će ono biti od pomoći na Sudnjem danu, što ne znači da treba zanemariti i tu osobinu ako je posjedujemo, s tim da ne pretjerujemo i ne hvalimo se previše. Ali ono što bismo očekivali jeste da nam Allah pošalje poslanika najboljeg porijekla.

Ono što je jasno, bar u tradiciji sunija, je da Kurejšije imaju određeni blagoslov. Poslanik s.a.v.s. je rekao:
„Lideri moga ummeta biće od Kurejšija.“

Ehlul-bejt (porodica Muhammeda s.a.v.s.) ima određene privilegije. Ali ni oni neće na osnovu toga ući u Džennet, ako nisu pravedni i pobožni.

Mudar je jedan od predaka Poslanika s.a.v.s. i prvi je trenirao kamile i koristio ih u karavanama.

Kinana je bio poznat po svojoj oštroumnosti, znanju... Ljudi su dolazili na hadž da bi ga upoznali. Zabilježene su izreke u klasičnom arapskom, koje je on izrekao.

Kurejš kao ime ne postoji. Postoje različita mišljenja o tome ko je bio Kurejš? Po nekima postojao je Veliki Kurejš, Srednji Kurejš i Mali Kurejš. Tri su osobe imale ovu titulu, ali su dvojica stvarni kandidati, najvjerovatnije su to Fihr i Nadr. Pretpostavlja se da je Nadr bio Veliki Kurejš, a Fihr Srednji Kurejš, dok je Kusaj Mali Kurejš. Njih trojica imaju osnovnu ulogu u porijeklu Kurejšija, ali najispravnije je mišljenje, da se sva plemena Kurejšija vežu za Fihra. Desetorica kojima je obećan Džennet su Kurejšije, njima najbliži zajednički predak je Fihr.

Kurejš nije ime, to je zvanje i ima više opcija šta prestavlja. Jedna od njih je trgovati, jer su Kurejšije bile uključene u trgovinu. Druga opcija je da znači okupiti se. Bili su razasuti, ali jedan njihov predak ih je okupljao. Treća opcija, koju je naveo Taberi, jeste da Kurejš dolazi od riječi osvojiti. Postoji priča u kojoj stoji da će Kurejšije osvojiti druga plamena.

Bilo kako bilo, od dvanaest ili nešto više plemena Kurejšija, njihov zajednički predak je Fihr, koji je 12. u liniji od Poslanika s.a.v.s.

Kusaj je zvijezda Kurejšija. On je taj koji je započeo njihov uspon, a pet generacija kasnije, u vrijeme Poslanika s.a.v.s. Kurejšije su dostigle svoj vrhunac.

Kusaj je živio oko 400. godine kršćanske ere ili 170 godina prije rođenja Poslanika s.a.v.s.

Glavnu stvar koju je učinio je to da je vratio političku vlast u Meki Kurejšijama, do tada vlast je držalo drugo pleme. To je bilo pleme Huzaa. Oni su bili potomci Adnana, ali nisu bili potomci Fihra, nisu bili Kurejšije. Bili su druga linija potomaka od Ismaila a.s. Oni su preuzeli vlast od Džurhum plemena (od kojeg je Ismail a.s. bio oženjen), ali su pored Džurhum plemena protjerali i Kurejšije, pa su Kurejšije živjele u malim zajednicama izvan Meke.

Kusaj je uspio vratiti vlast Kurejšijama na vrlo mudar način, oženio je kćerku vođe plemena Huzaa. Iako je vođa plemena Huzaa imao i sinove, Kusaj se uspio postaviti kao sposobniji od njih. Kada je vođa umro, on kao zet i dio familije dobio je podršku naroda da postane vođa, bez obzira na sinove. Kao takav krenuo je u bitku s plemenima i u to uključio potomke Fihra, protjerao pleme Huzaa i vratio Meku pod vlast Kurejšija.

Kusaj je prvi koji je sagradio daru n-nedva, konstituirao i napravio instituciju parlamenta.

Preuzeo je nadzor nad Kabom.

Prvi uveo i zaduženje za brigu o hadžijama, da imaju besplatnu vodu i hranu. Ustao bi i rekao:

„O Kurejšije, Allah vas je počastio time da budete čuvari Kabe. Ljudi dolaze, oni su Allahovi gosti i zaslužuju naše gostoprimstvo.“

Kurejšije bi donirale novac, hranu..., a on je time poslije snadbijevao hadžije. Na Muzdelifi bi zapalio vatru za šatore koji su bili razapeti, iskopao bunar za vodu, jer u to doba vrelo Zemzem još nije bilo pronađeno.

Kada je pleme Huzaa napalo pleme Džurhum, oni su zatrpali vrelo Zemzem. Ma koliko je pleme Huzaa pokušavalo da ga pronađe, nisu ga pronašli. Više od 300 godina, narod Meke morao se snadbijevati s vodom iz drugih izvora, morali su kopati bunare izvan Meke i donositi vodu.

Ono što još Kusaj uradio, jeste i da se prvi ukopao u mezarje Hudžun, poznato mezarje u Meki, u koje se i danas ukopavaju hadžije.

Dok je on bio živ, sve je držao pod svojom kontrolom, poslije smrti je to prešlo na njegove sinove, a u vrijeme Benu-Hašim, ta zaduženja bila su podijeljena između plemena, pa je tako bilo i u vrijeme Poslanika s.a.v.s.

Njegov sin, Abdi-Menaf, kome je pravo ime Mugira, bio je poznat po ljepoti i liderskim sposobnostima. Još za života Kusajja, Abdi-Menaf okupirao je važne pozicije u društvu.

Njegov drugi sin je Hašim. Hašim nije ime, to je zvanje (zanimanje), a ime mu je 'Amr. Hašim znači samljeti. On je mljeo ječam i time  hranio hadžije. Bio je velikodušan, i kažu da nikada nije sam jeo, uvijek bi zovnuo nekog da jede s njim.

Najvažnija stvar koju je uradio je da je podigao ekonomiju Kurejšija. On je etablirao put trgovine, na jug i sjever, zimi i ljeti.

Jedne godine bila je velika suša, ljudi su bukvalno umirali od gladi. Hašim je shvatio da se nešto mora poduzeti, i došao je, Allahovim emerom (sura, Kurejšije), na ideju da naprave dva putovanja, jedno zimi a jedno ljeti. Jedno u Jemen, a drugo u Rimsko carstvo, grad Bazru koji se nalazio 80 km od Damaska, na Putu svile. Ostaci toga grada i danas postoje. Računica je bila jednostavna, u Jemen je stizala roba iz Indije i Afrike, a u Bazri se nabavljala roba Rimskog carstva i Perzije. Sastavljajući jug i zapad trgovinom, Hašim je Kurejšije učinio bogatima. Tako je svoju zadaću dočekivanja i izdržavanja hadžija mogao bez problema ispuniti.

Pošto je bio iz Meke, svetog grada, uzeo je to kao prednost da izbjegne pljačkanje njegove karavane, pa je napravio ugovor s kraljem Jemena i Rimskog carstva o protekciji dok je u njihovoj zemlji.

Prestiž se dobiva po onome što su preci uradili, tako da je Muhammed s.a.v.s. imao pretke koji su učinili prokret u historiji Kurejšija. Kusaj je promijenio političko stanje, Hašim ekonomsko, Abdul-Mutalib pronašao vrelo Zemzem.

Hašim je postao ekstremno bogat, a bogatsvo je stvorilo ljubomoru, posebno kod njegove braće, Abdišemsa i Umejje. Rivalstvo između Benu-Hašim i Benu-Umejje počelo je u to doba a nastavilo se i dolaskom islama (Abasidi i Umejevići).

Hašim je bio oženjen sa više žena, u to doba to je bilo pravilo, normalno.

Jedna od njegovih žena bila je iz Jesriba (Medine), nena Poslanika s.a.v.s.

Umro na putu u Gazu (Palestina). I danas u Gazi postoji mesdžid koji nosi ime, Mesdžid sejjid Hašim, a Gaza se ponekad zove Gazetu Hašim.

Poslije njegove smrti, žena mu se vraća u Jesrib (Medinu) ne govoreći da je trudna u strahu da joj ne bi uzeli dijete, jer u to vrijeme dijete je pripadalo jačima, a Kurejšije su bile te koje su jače. U Jesribu je rodila Poslanikovog s.a.v.s. djeda. Tako da je Poslanikov s.a.v.s. dedo odrastao u Jesribu, u gradu u koji će Poslanik s.a.v.s. poslije migrirati.
Sve je to bio plan Allaha dž.š.

Poslanikovom s.a.v.s. dedi, Abdul-Muttalibu, pravo ime je Šejbetel-Hamd. Šejba, znači, sijeda kosa. Rodio se sa sijedim pramenom u kosi i zato je dobio to ime.

Njegov amidža, Muttalib, jednom je posjetio Jesrib i vidio Šejbetul-Hamda, i rekao:

„Ovo je moja krv.“

Kad je saznao da stvarno jeste, uzeo ga je i odveo u Meku. Kada su Mekelije ugledale Muttaliba s djetetom, pomislile su da mu je to novi rob, pa je po tome dobio ime, Abdul-Muttalib (rob Muttalibov).

U početku je imao problema dok je amidžama dokazao da je on nasljednik svoga oca, ali je na kraju uspio dobiti očevo bogatstvo.

Tri su se velike stvari dogodile u njegovom životu, ponovno otkriće Zemzema, njegov zavjet da će žrtvovati Abdullaha, i događaj sa Ebraha i slonom.

Abdul-Muttalib je sanjao gdje se nalazi Zemzem. Allah mu je u snu pokazao gdje da ide i gdje da kopa. U početku je ignorirao san, ali se san ponavljao dok nije shvatio da je to od Allaha. U to doba imao je samo jednog sina, Harisa. Uzeo je sina i počeli su kopati. Kurejšije su ga ismijavale, govoreći mu:

„Ti misliš da ćeš naći ono što mi nismo našli 300-400 godina.“

On je nastavio kopati, dok nije naišao na ono što je, za to područje, vrednije i od zlata i dijamanata, a to je voda.

Kada su Kurejšije ugledale vodu, okružili su ga i rekli, da je to sad njihov posjed.

On je odgovorio:

„ Ne, ja sam ga iskopao i ja imam pravo na njega.“

Ne da im ne bi dao piti vodu, nego sada je to bila borba za prevlast i prestiž, i on je toga bio svjestan.

Nastao je metež i guranje. Abdu-Muttalib je bio nemoćan da im se odupre s jednim sinom, tada se zavjetovao Allahu, da ako mu podari deset sinova, jednog će žrtvovati.

Pošto se nisu mogli dogovoriti čiji će ivor Zemzem biti, odlučili su otići kod proročice da im ona presudi. Na putu do nje izgubili su se u pustinji. Toliko su bili iscrpljeni da je Abdul-Muttalib rekao svakom od njih da iskopa sebi grob, jer jedni druge neće moći ukopati ako umru.

Desilo se čudo, da kada je Abdul-Muttalib počeo kopati sebi grob voda se pojavila. Tri puta je zakopavao i svaki put voda bi se pojavila.

Kurejšije su tada shavtile i rekle:

„ Ovo je znak od Allaha da je Zemzem tvoj, jer ova tvoja voda nas je spasila.“

Tako su bez odlaska proročici dobrovoljno predali Abdul-Muttalibu pravo nad Zemzemom.

Abdul-Muttalib je imao osamnaestoro djece s pet-šest žena. 12 sinova i 6 kćeri, moguće je da je imao i više jer u to doba djeca su umirala, ali on je imao 12 sinova i 6 kćeri koji su doživjeli mladost. Većina te djece je pomrla prije dolaska Muhammeda s.a.v.s. Njegov ajstariji sin Haris i većina njegove djece umrla su i prije Abdul-Muttaliba. On je doživio skoro stotu godinu života. U to doba to je bilo puno, jer je prosjek bio 40-50 godina. Abdullah, otac Muhammeda s.a.v.s. je jedan od njegove najmlađe djece.

Haris je najstariji. Zubejr, Abdullah, Ebu-Talib, su od jedne majke. Abbas, Dirar od druge majke. Hamza, Mukavvim, Hadžel od treće. Ebu-Leheb od četvrte. Od kćerki, Safija, koja je jedina primila islam. Atika, ona je bila živa u vrijeme kada je Poslanik s.a.v.s. počeo sa davom, ali se o njoj više ništa ne zna. Zatim, Ummi-Hakim i Umejma, koja je mati od Zejnb bint Džahš, koju je Poslanik s.a.v.s. poslije oženio. Potom, Arva i Barra.

Kad su sinovi narasli, Abdul-Muttalib im je rekao za zavjet. Kockom je htio odrediti kojeg od sinova će žrtvovati i kocka je uvijek pala na Abdullaha. Doveo je Abdullaha pred Kabu, da ga žrtvuje. Kurejšije su se pobunile i rekle da ne radi to i da ode kod proročice da mu pomogne. Ona mu je tada rekla da za zamjenu žrvuje 100 kamila. Od tada je u praksi da život jednog čovjeka vrijedi 100 kamila, što je zakon i u današnjem šerijatu.

I treća priča je o Ebrahi. Ebraha je bio guvener Jemena. Jemen je bio dio kraljevstva Nedžašija (ne onog koji je primio islam, nego njegovog oca). Primijetio je da njegov narod svake godine ide na sjever, pa ih je pitao, zašto idu?

Rekli su mu da idu na hadž.

„Šta je tamo?“, upitao je.

„Allahova kuća“, odgovorili su mu.

Rekao im je:

„Ja ću vam napraviti kuću koja će biti bolja od bilo koje druge kuće, pa ćete dolaziti na hadž ovdje.“

Napravio je ogromnu katedralu, očekujući da će ona postati glavni hram na Arapskom poluotoku. Svima je naredio da moraju dolaziti tu, umjesto da posjećuju Kabu.

Kada je jedan beduin to čuo, otišao je u crkvu i izvršio nuždu.

Ebraha je bio toliko ljut da je rekao da će uništiti Kabu. Okupio je vojsku, a pošto su bili dio Abesinije posjedovali su afričke slonove, koji su bili trenirani za rat. Domarširali su do Meke, neki kažu s 8 a neki s 20 slonova. Glavnom slonu bilo je ime Mahmud.

Ebraha je unajmio vodiča Arapa, kome je bilo ime Ebu Rugal, da ga odvede do Meke. Poslije je bio optužen za izdaju. Ostala je izreka, veća izdajica od Ebu Rugala.

Kada je stigao u Meku zarobio je stoku Abdul-Muttaliba. Preko 200 kamila i ovaca bilo je zarobljeno, što pokazuje da je Abdul-Muttalib bio bogat čovjek. Lijep i visok Abdul-Muttalib je ušao u šator Ebrahe. Diveći se njegovoj pojavi Ebraha je ustao sa stolice i sjeo s njim na pod time pokazujući poštovaje do običaja Arapa.

Rekao je Abdul-Muttalibu:

„Ja nemam problem s tobom, iseli se iz grada, ja samo želim da uništim Kabu.“

Tada mu je Abdul-Muttalib rekao:

„Ja nisam došao da razgovaram s tobom o Kabi, već o mojim kamilama.“

Nakon te rečenice  Ebraha izgubio sav respekt prema Abdul-Muttalibu.

„Ja sam došao da uništim Kabu, a ti govoriš o svojim kamilama?“, upitao je Ebraha.

„Kaba ima svoga Gospodara, koji će je štiti, a ja sam došao po ono čemu sam ja gospodar“, odgovorio je Abdul-Muttalib.

Ebraha mu je nakon toga vratio kamile.

Kurejšije su se iselile iz Meke, učeći dove, moleći Allaha da sačuva Kabu od neprijatelja kojemu oni nisu u stanju da se suprotstave.

Ebraha je okrenuo vojsku prema Kabi, ali koliko god je tukao i tjerao slona da ide naprijed, on nije htio. Na bilo koju drugu stranu ako bi ga okrenuo, on je išao, ali prema Kabi nije htio. Zato je Poslanik s.a.v.s. u bitci na Hudejbiji, kada se njegova kamila zaustavila, rekao:

„ Ne budite ljuti na kamilu, isti Onaj koji je zaustavio slona da uđe u Meku, zaustavio je i moju kamilu.“

U tome je mudrost.

Dok su Ebraha i njegova vojska vijećali šta dalje da rade, u tom trenutku Allah je poslao ptice, koje su vojsku i životinje gađale džehennemskim kamenjem, naočigled Kurejšija.

Aiša r.a. kaže:

„Sjećam se kada sam bila mala, vodič slonova došao je u Meku da prosi, slijep i unakažen Allahovom kaznom.“

Ebraha je bio najžešće kažnjen, nosili su ga tako ranjenog nazad u Jemen i pred sam ulazak u grad umro je.

Ostaci od tog događaja bili su još vidljivi kada se rodio Poslanik s.a.v.s. U Tirmizijinoj zbirci zabilježeno je da je Kubas ibn Ašjam, kada ga je jedan od ranijih Umejević halifa upitao:

„Ko je veći, misleći na starost, ti ili Poslanik s.a.v.s.?“

On je odgovorio:

„Poslanik je veći, ali ja sam se rodio prije njega. Sjećam se da me je majka vodila da vidim ostatke slona.“

Poslanik s.a.v.s. je rođen u Godini slona.

Nakon svih ovih događaja, jasno je da je Poslanik s.a.v.s. imao pretke kao najbolje političare, ekonomiste...

U bitci za Hunejn ponosno je rekao:

„Ja sam, uistinu, Poslanik, i ja sam sin Abdul-Muttalibov.“

Ono što je jasno, Allah u bitci sa slonom, ne samo da je zaštitio Kabu, nego i Muhammeda s.a.v.s., koji je, u to vrijeme, bio u utrobi majke Amine.

Allah je uništio kršćane, ne zbog toga što su Kurejšije bile vrijedne Allahove pomoći, oni su bili pagani u to doba. Allah je to učinio zbog onoga koji će doći, očistiti Kabu, vratiti joj dignitet i vratiti obrede Ibrahima a.s.
11.06.2019.

6. GENOLOGIJA ARAPA

Većina današnjih Arapa nisu izvorni Arapi, taj naziv dobili su kroz kulturu, asimilaciju, jezik…

Podijeljeni su na dvije kategorije:
1. Al-Arab Al-Baida, izumrli Arapi. To su civilizacije koje su živjele hiljadama godina prije dolaska islama. Kur’an spominje par priča o tim narodima. Priče o narodu Ad i Semud, Salihov a.s. narod…
2. Al-Arab Al-Bakija, preostali Arapi. Oni se dijele u dva plemena, Kahtan i Adnan.
Oba ova plemena imaju isti korijen od Sema (oca Semita), sina Nuhovog a.s.

Kahtan - (Al-Arab Al-Ariba), pravi Arapi. Kahtan je bilo ime lidera plemena, koji je imao sina po imenu Ja'raub. Od imena Ja'raub, nastao je naziv Arap. Oni se nazivaju pravi Arapi, Al-Arab Al-Ariba. Plemena Avs, Hazredž i još neka plemena, potomci su pravih Arapa.

Adnan - (Al-Arab Al-Musta’riba), Arapi koji su naučili arapski jezik. Oni se vežu za Ibrahima a.s. On se rodio i živio na području današnjeg Iraka. U mladosti napušta Irak sa svojom ženom Sarom i odlazi u Egipat. U Egiptu od kralja na poklon dobiva robinju Hadžer. Ženi je i odvodi u Meku sa sinom Ismailom. Zato Ismail a.s. nije originalni Arap. U to doba, u taj dio Arabije, okolinu Meke, naselilo se jedno od Kahtan plemena, po imenu Džurhum. Kasnije se Ismail a.s. ženi od Kahtan plemena i počinje govoriti njihovim (arapskim) jezikom. Njegovi potomci kasnije nastavljaju koristiti arapski kao svoj jezik. Nekoliko generacija kasnije pojavljuje se Adnan. Između Ismaila a.s. i Adnana je, otprilike, sedam do deset generacija, 400-500 godina. Za njega svi kasniji Arapi vežu svoje korijene. Potomci Adnana zovu se Al-Arab Al-Musta'riba, oni koji su naučili arapski jezik. Kasnije su potomci Adnana, postali bolji u jeziku od Kahtana.

Poslanik Muhammed s.a.v.s. je dvadeseto koljeno od Adnana.
09.06.2019.

5. STANJE RLIGIJE U SVIJETU PRIJE DOLASKA ISLAMA

U svijetu su postojale i druge religije. Rimsko Carstvo je bilo kršćansko, dok je Perzijsko Carstvo s islamskog stanovišta bilo pagansko, bili su idolopoklonici vatre.

Kršćani su se 30-40 godina nakon što je Allah uzdigao Isa a.s., podijelili u tri glavne grupe. Prva je nostricizam, filozofsko-mistični smjer kršćanstva. Oni danas više ne postoje. Druge dvije najveće grupe su židovi-kršćani, i kršćani po Pavlu.

Žido-kršćani su vjerovali da su židovi koji trebaju slijediti zapovijedi Musa a.s., da trebaju biti obrezani, jesti košer hranu..., a da je Isa a.s. poslan židovima i da je on obećani mesija. To je upravo ono u što muslimani vjeruju.

Kada je Allah uzdigao Isa a.s., njegovi sljedbenici su ostali kao nosioci njegove riječi i djela. Proganjani su, mučeni i ubijani od strane Rimskog Carstva a i od strane židovske zajednice.

Jedan od žešćih protivnika i tirana bio je Saul. Nije bio savremenik Isa a.s.. Bio je židov, obrazovan u judeizmu i žestoki protivnik sljedbenika Isa a.s. Progonio ih je i mučio. Što ih je više mučio, više ih je prihvatalo vjeru Isa a.s. Shvatio je da ta metoda nije uspješna, pa je smislio novi plan.
Ispričao je priču da je na putu za Damask imao viziju u kojoj mu se, po njegovoj priči, pojavio Isa a.s. Rekao mu je da je on njegov izabrani sljedbenik i da će ga on podučiti ispravnoj vjeri. Promijenio je ime u Pavle. U početku ljudi su bili skeptični, za njih je to bio poznati tiranin Saul. Prvi čovjek s kojim je Pavle uspio napraviti interakciju bio je Barnabi, a Barnabi je bio vrlo blizak prijatelj i sljedbenik Isa a.s. Povjerovao je Pavlu u njegovu priču i u njegov iskren preokret vjeri. Uveo ga je u društvo sljedbenika Isa a.s., pa su zajedno počeli propovijedati vjeru. Čak su skupa i putovali. U jednom trenutku Pavle je odlučio napustiti Barnabija i sve sljedbenike Isa a.s. Proglasio ih je neznalicama i lijenčinama, optužio ih je da nemaju sposobnosti da propovijedaju i šire vjeru Isa a.s. Sebi je dao za pravo da predstavlja ispravnu vjeru Isa a.s., jer se, po njegovoj priči, Isa a.s. njemu obratio kroz viziju. Počeo je propovijedati njegovu osobnu verziju kršćanstva, radio je sve suprotno od onoga što je radio Isa a.s. i što su radili i propovijedali njegovi iskreni sljedbenici. Svoju verziju kršćanstva počeo je predstavljati ljudima koji nisu pripadali židovskoj tradiciji, Grcima, Rimljanima i drugim narodima. Znao je da njegova priča neće biti prihvaćena tako lahko, jer su ti narodi bili pagani, vjerovali su u različite bogove. Pavle je polahko prilagođavao kršćanstvo njihovoj religiji, ukinuo zakone Isa a.s. i uveo nove doktrine, kao što je trojstvo, hljeb kao tijelo, vino kao krv Isa a.s. Sve to nije bilo strano ovim narodima, jer su imali slična vjerovanja. Sviđala im se i ideja o Isaovom iskupljenju za njihove grijehe. Pavle je pomalo, ali sigurno dobivao sljedbenike. Na nemogućnost davanja odgovora na pitanja, sljedbenici Pavlovog kršćanstva dodavali su i svoja mišljenja, pa su nastale različite varijacije kršćanstva i različite crkve, kao što je rimokatolička, grčka-ortodoksna, sjeverno-afrička crkva... U IV stoljeću izbio je verbalni rat između sljedbenika različitih varijacija kšćanstva. Svi su imali različito poimanje Boga i Isa a.s. Sastali su se u gradu Niceji (današnja Turska), koji je tad bio pod Rimskim Carstvom, pa je taj sastanak poznat pod nazivom Vijeće iz Niceje. Dogovorili su da sastanak neće napuštati dok ne dođu do određenih rezultata. Ono što se desilo bio je politički proces. Na sastanku je najviše bilo pripadnika Rimokatoličke crkve i logično je da su oni preglasali sve ostale. Ono što je iz tog sastanka izašlo je takozvani Nicejsko-konstantinopoljski kredo. Neki od zaključaka su bili vjerovanje u Boga, Isaa kao sina Božijeg, njegovo raspeće kao iskupljenje za grijehe čovječanstva..., a kao zakon nije uzet zakon Isa a.s., nego učenje i pisma Pavla, Marka, Luke, Matije... To je bilo rađanje modernog kršćanstva. Poslije tog sastanka, onaj ko nije vjerovao u zaključke donešene tada, proglašen je heretikom. Historija je puna zločina učinjenih u ime Rimokatoličke crkve, poznatih pod nazivom, inkvizicija. Neki od originalnih kršćana, žido-kršćana, su pred takvom odlukom morali emigrirati u druge zemlje, kao što su Perzija, Abesinija... O njima i njihovom djelovanju postoje neki dokazi, kao što je priča Selmana el-Farsija.


Selman el-Farsi živio je u Perziji. Perzijanci su bili zoroastrijanci. Selman je bio sin svećenika, čuvara vatre. Idući svaki dan u hramove da bi održavao vatru, prolazio je pored manastira u kome je boravio kršćanski monah, koji je glasno izgovarao molitve. To je zaintrigiralo Selmana pa je jednog dana svratio kod monaha. On mu je predstavio kršćanstvo. Selman je shvatio da je njegova vjera neispravna, a da je kršćansko vjerovanje u jednog Boga ispravno, pa je tajno primio kršćanstvo. Kada mu je otac saznao za to, zatvorio ga je, mučio... Nakon nekog vremena Selman je uspio pobjeći u Siriju. Monah od koga je primio kršćanstvo, koga su kasnije ubili zbog toga, objasnio mu je gdje tačno da ide, u koji manastir u Siriji, jer je u to doba ostalo jako malo ispravnih kršćanskih vjernika. Selman je u tom manastiru boravio neko vrijeme, taj monah ga je na samrti poslao sljedećem monahu. Tako je Selman četiri puta mijenjao manastire i učitelje. Kada je boravio kod četvrtog monaha, on mu je rekao:
„Ja ne poznajem više nikoga ko ispovijeda kršćanstvo kao ja, ali ti si tu u vremenu kada se treba pojaviti obećani poslanik. Moj savjet ti je, idi i traži ga.“
„Kako ću ga naći?“, upitao je Selman.
„Reći ću ti tri znaka, po kojima ćeš ga prepoznati“, rekao mu je monah.
„Prvo, pojaviće se u zemlji punoj datula, idi i traži takvu zemlju. Drugo, imaće mladež na leđima, između plećki, poslanički pečat. Treće, primiće poklone, ali nikada milostinju.“
Selmanu je u to doba bilo oko 70 godina. Raspitao se koja zemlja najviše proizvodi datula, pa su ga uputili u Hajbar, blizu Jasriba. Bio je monah, bez novca i nekog statusa. Priključio se karavani koja je išla iz Sirije za Hajbar. Oni su ga u putu jednostavno prisvojili kao roba, pa umjesto da ode za Hajbar, prodan je kao rob židovima iz Jasriba, buduće Medine. U Jesribu je boravio dugo kao rob, dok se nisu pročule priče da se pojavio poslanik i da će emigrirati u Jasrib. Židovi su se uzrujali, bojeći se da će Arapi dobiti kralja. Selman kaže da je bio na palmi kada je čuo svog gazdu kako govori bratu, da je kralj Arapa stigao. Selman je skočio s palme, potrčao gazdi i povikao:
„Je li došao, je li došao?“
Gazda ga je ošamario i rekao mu:
„Šta tebe briga, vrati se na posao.“
Selman se vratio na posao, pa je poslije posla pokupio nekoliko datula, koje su bile njegov obrok, otišao do Poslanika s.a.v.s., pružio mu datule i rekao:
„Čuo sam da si stranac u gradu, evo ti nešto milostinje.“
Poslanik s.a.v.s. je uzeo datule i rekao ashabima da jedu, ali on nije jeo. Drugi dan Selman je ponovo došao sa datulama, ali ovaj put je rekao, da su datule poklon za Poslanika s.a.v.s. Ovaj put Poslanik s.a.v.s. je uzeo datule, rekao ashabima da jedu, ali je i on jeo s njima. Selman je bio uzbuđen, dva znaka su se ostvarila. Pitao se kako da se uvjeri u treći znak, mladež među plaćkama. Prošao je iza Poslanika s.a.v.s., zavirivao ne bi li šta ugledao. Poslanik s.a.v.s. je razumio šta traži, pa je spustio košulju niz leđa. Kada je Selman ugledao mladež, počeo je plakati, ljubiti ruke i noge Poslanika s.a.v.s., primio islam i ispričao svoju cijelu životnu priču.
Selmanova priča nas podsjeća, da je u stvarnosti bilo jako malo pravih kršćana.

Još jedna priča govori o tome da je pravih kršćana bilo jako malo. Zabilježena je u Sahih Buhari, to je priča vladara Heraklija. On je bio vladar u vrijeme kada je Muhammed s.a.v.s. dobio objavu. Bio je vladar ali i učenjak inteligentan i obrazovan u kršćanstvu. Poslanik s.a.v.s. je napisao pisma vladarima 18-19. godine po hidžri. Heraklije je u to vrijeme kao vladar boravio u posjeti Jerusalemu. U pismu je bio pozvan da primi islam, pa će za to imati dvije nagrade, ako ne primi slijedi mu kazna na ahiretu. Heraklije je upitao da li ima Arapa u gradu. Baš u to vrijeme karavan iz Meke stigao je u Jerusalem. Naredio je da mu ih dovedu. Garda Heraklija otišla je na tržnicu i pokupila Kurejšije. Među njima je bio Ebu Sufjan. Heraklije i Ebu Sufjan su imali dug razgovor. Na kraju mu je Heraklije rekao:
„Ako je istina to što si rekao, onda je on poslanik koga su naše knjige nagovijestile.“
Jasno je da u Novom zavjetu nema predskazanja, što govori da, vjerovatno, postoje skripte koje su sakrivene od očiju javnosti, i jasno je da je Heraklije imao pristup tim knjigama. Još je rekao:
„ Znao sam da dolazi, ali nikada nisam pomislio da će biti vašeg porijekla, mislio sam da će biti od židova.“
Heraklije je poslao pismo u Rim svom bliskom bišopu i obavijestio ga. Ovaj mu je potvrdio da su se svi predznaci o dolasku poslanika ispunili i poklopili. Heraklije nije primio islam, jer je shvatio da ako primi islam moraće se odreći prijestolja.
Ovo vrijeme prije dolaska poslanika Muhammeda s.a.v.s. naziva se džahilijet. To je vrijeme neznanja i ignorancije. Nakon te mračne ere, Muhammed s.a.v.s. dolazi kao svjetlost i milost cijelom čovječanstvu.
08.06.2019.

4. HANIFJE (sljedbenici vjere Ibrahima a.s.)

Historija kaže da su u to doba, doba prije dolaska islama, živjeli i oni koji nisu vjerovali u kipove, zvani hanifije.

Ibn Hišam kaže da su Kurejšije prije dolaska Poslanika s.a.v.s. imali festival na koji su išli da obožavaju idole. Festival se održavao izvan Meke. Kada bi svi napustili Meku, četvorica bi ostala.

Jedan od njih bio je i Varaka ibn Neufel ibn Esed, rođak Hatidže binti Huvejlid ibn Esed, r.a.

Zatim, Ubejdillah ibn Džahš, majka mu je bila kćerka Abdul-Muttaliba. Poslanikov s.a.v.s. rođak s majkine strane.

Osman ibn Huvejlis.

Zejd ibn Amr ibn Nufeil, rođak Omera ibn Hataba ibn Nufeila, r.a.

Njih četvorica su shvatila i složila se da imaju isto uvjerenje, poštovali su vjeru Ibrahima a.s. Zaključili su da njihov narod ide pogrešnim putem obožavajući kipove. Postali su prijatelji i dogovorili se da će tragati za istinitom, ispravnom, originalnom vjerom Ibrahima a.s.

Napustili su Meku, osim Varake ibn Neufela. On je ostao u Meki, odbio vjeru Kurejšija, primio kršćanstvo, naučio hibru i aramejik i istraživao njihove knjige. Bio je star i slijep starac kada je Poslanik s.a.v.s. dobio objavu. Prvi je koji je prepoznao poslanstvo Muhammeda s.a.v.s. Odgovorio je Poslaniku s.a.v.s. na pitanje:
„Ko je taj koji me obilazi?“, pa mu je Varaka rekao:
„Taj isti je dolazio i Musa a.s. i Isa a.s., to je Džibril, onaj koga Allah šalje poslanicima.“
I još je rekao Poslaniku s.a.v.s.:
„Kako bih volio da sam mlad, pa da te pomognem kada te tvoj narod bude zlostavljao i progonio.“
Kratko nakon toga je umro. Bio je prvi muškarac koji je primio islam.

Ubejdillah ibn Džahš, ima tužnu priču. Prvo je prešao na kršćanstvo. Kada je Poslanik s.a.v.s. počeo pozivati u islam, on je primio islam i oženio Umm Habibu, kćerku Ebu Sufjana. Skupa su učinili hidžru u Abesiniju. On je tamo izašao iz islama (postao murted) i vratio se ponovo u kršćanstvo. Kratko poslije toga je umro. Poslanik s.a.v.s. je nakon toga isprosio i oženio Umm Habibu r.a.

Osman ibn Huvejlis ne zna se da li je ikada čuo o islamu. Napustio je Meku i otputovao u Rim, pošto je poznavao arapski postao je prevodilac, primio kršćanstvo i umro kao kršćanin.

Zejd ibn Amr ibn Nufeil, nije primio niti kršćanstvo niti židovstvo, jer nije bio njima impresioniran. Govorio je i kršćanskim svećenicima i židovskim rabinima:
„To nije vjera Ibrahimova, i vi to znate.“
Vratio se u Meku i govorio Kurejšijama:
„U Meki nema niko vjere Ibrahimove osim mene.“
Esma binti Ebi Bekr je pričala da ga se sjeća kako je pored Kabe govorio Kurejšijama da ne obožavaju kipove. Djevojčice koje su htjeli zakopati žive, on je tražio da mu ih daju, usvajao ih i brinuo se o njima kao svojima. Poslanik s.a.v.s. ga je upoznao kada je bio mlad. Umro je 5 godina prije poslanstva. Njegov sin je Said ibn Zejd, jedan je od desetorice kojima je obećan Džennet. Jednom je Said ibn Zejd upitao Poslanika s.a.v.s.:
„Ti si upoznao moga oca, kakvo će biti njegovo stanje na ahiretu?“
„On će imati status na Sudnjem danu, jedan čovjek cijeli ummet“, odgovorio je Muhammed s.a.v.s.
Kada se Poslanik s.a.v.s. vratio sa Isra i Miradža rekao je Saidu ibn Zejdu:
„Vidio sam tvoga oca u Džennetu, ne posjeduje jednu baštu, nego dvije.“
Ovo je jasan dokaz, da će ljudi koji su prije dolaska islama imali ispravno vjerovanje ući u Džennet.

Jedan od hulefa bio je Kus ibn Saida. On nije bio Kurejšija. Pripadao je plemenu Benu Ijjad. Nastanjivali su područje današnjeg Omana i Bahreina. Bilo mu je 80-90 godina kada je došao na hadž. Poslaniku s.a.v.s. je tada bilo oko 20 godina. Bio je jedan od najboljih pjesnika (govornika) tog vremena, pa je kroz poeziju govorio o vjerovanju u jednog Boga i ostavljanju vjerovanja u kipove. Kada je došao islam i kada je pleme Benu Ijjadad došlo Poslaniku s.a.v.s. da primi islam, Poslanik s.a.v.s. je pitao:
„Gdje je Kus?“, pa su mu rekli da je umro.
Poslanik s.a.v.s. je rekao:
„Sjećam ga se na crvenoj kamili i sjećam se njegovog fantastičnog govora. Može li mi ko ponoviti njegov govor?”, pa su mu ponovili.

Stariji postovi

SIRA, ŽIVOT ALLAHOVOG POSLANIKA MUHAMMEDA S.A.V.S


https://biljeg.blogspot.com/
SIRA, ŽIVOT ALLAHOVOG POSLANIKA MUHAMMEDA S.A.V.S.
1. ZAŠTO IZUČAVATI SIRU
2. IZVORI SIRE
3. POČETAK PAGANIZMA KOD ARAPA
4. HANIFIJE (sljedbenici vejre Ibrahima a.s.)
5. STANJE RELIGIJE U SVIJETU PRIJE DOLASKA ISLAMA
6.GENOLOGIJA ARAPA
7. GENOLOGIJA MUHAMMEDA S.A.V.S. I GODINA SLONA
8. IZGLED I KARAKTERISTIKE MUHAMMEDA S.A.V.S.
9. RAZLIKA IZMEĐU IMENA AHMED I MUHAMMED
10. ZAŠTO ARABIJA?
11. ROĐENJE MUHAMMEDA S.A.V.S.
12. RANO DJETINJSTVO MUHAMMEDA S.A.V.S.
13.RANA MLADOST POSLANIKA S.A.V.S.

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
227

Powered by Blogger.ba